Bombaški proces

Ovih dana smo ponovo, po ko zna koji put, svjedoci širenja mita o (socijalističkoj) Jugoslaviji kao državi u kojoj su ubijani i „istrebljivani milioni“ Hrvata, Srba, Muslimana i svih drugih, koji se nisu slagali sa tadašnjim sistemom. Najviše su, naravno, stradali Hrvati (a ko bi drugo) – njih „više od milion“ od 1945. godine do danas! Ne zaostaju mnogo ni ostali, naročito Srbi (također „najmanje milion“). Spominju se tu „dokazi“ o Bleiburgu, fojbama i drugim sličnim zločinima, u kojima su nestali svi ti silni ljudi nakon oslobođenja zemlje.
Podsjetimo se, u vremenu od 1941. do 1945. godine tadašnja Kraljevina Jugoslavija okupirana je od strane nacističkog (Njemačka, Austrija, Folksdojčeri) i fašističkog (Italija) okupatora i drugih marionetskih vlada iz okoline (Bugarska, Mađarska, Albanija i Rumunija), koji su u saradnji sa domaćim slugama u Sloveniji (belogardejci), Hrvatskoj i BiH (ustaše), Srbiji, Crnoj Gori i BiH (četnici), Kosovu i Metohiji (balisti), BiH (handžar-divizija) kroz četiri godine zvjerskih progona, ubistava i zločina nad civilima, djecom, ženama i starcima, što u logorima (Jasenovac, Stara Gradiška, Banjica…), što u akcijama čišćenja (zločini u Kragujevcu, Glini, Foči, na Kozari…) počinjeni nad narodom, koji nije htio igrati po diktatu Berlinsko-Rimskog saveza. Antifašisti iz svih krajeva Jugoslavije, predvođeni komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ) odlučno su ustali protiv okupacije, rasparčavanja i prodaje zemlje tuđinu, protiv ugnjetavanja, diktature, ratnih strahota… I danas snažno odjekuju jasno izgovorene parole izgovorene pred početak otpora navedenim zvijerima: „BOLJE GROB – NEGO ROB“ i „BOLJE RAT – NEGO PAKT“!
Nakon nadčovječanske borbe, u kojoj su se naši narodi ZAJEDNIČKI izborili za slobodu, u tome dobili priznanje pobjedničkih sila (SSSR, SAD, Velika Britanija, Francuska), pokazali da se zalažu za pravednu stvar u čemu su ih podržali i priključili im se npr. talijanski antifašisti nakon kapitulacije Italije, ali i mnogi drugi, došao je konačno dugo očekivani kraj rata i pobjeda nad nacizmom i fašizmom, simbolično obilježen potpisivanjem bezuslovne kapitulacije Njemačke 9. maja 1945. godine. Iako kapitalistički Zapad danas taj dan slavi kao Dan Evrope (!?) i time pokušava izbrisati dio svoje prošlosti, ali istorija se ne može izmijeniti! U sumrak 20. i u zoru 21. vijeka sve jasniji i vidljiviji su tragovi političko-medijske manipulacije i otvorene nacizacije i fašizacije kapitalističkog društva, u kojem im na području nekadašnje Jugoslavije ponovo, treba li se tome čuditi, podršku nude minorni izrodi u obliku modernih belogardejaca, ustaša, četnika, balista, handžarlija i sličnih petokolonaša. Međutim, koliko god se trudili da pokažu kako su na ispravnoj strani (da apsurd bude veći, ustaše i četnici se danas žele prikazati kao antifašisti, oslobodioci i zaštitnici visokih moralnih vrijednosti tzv. zapadne civilizacije) istorija ih nemilosrdno svrstava na pravo mjesto – na zločinačku klupu. Na njihovu žalost istorija se NE MOŽE falsifikovati!
Dakle, još jedan u nizu pokušaja difamiranja Jugoslavije i njene pozitivne istorijske uloge zauzima naoko sporedan, ali u medijima (posebno njemačkim) predstavljen kao veoma bitan (skoro presudan) događaj – sudski proces protiv Perkovića i Mustaća pred njemačkim sudom u Minhenu! Dotični proces se ne vodi samo radi pukog dokazivanja krivice za ubistvo izvjesnog Đurekovića, već odaje jednu mnogo dublju poruku i krije podmuklu pozadinu – na optuženičkoj klupi treba da se nađu Jugoslavija i Tito! U izvještajima medija privrženim berlinskom režimu konstantno se ističe upravo ta strategija.
Suđenje Perkoviću i Mustaću nije samo proces njima dvojici. Cijela predstava se želi prikazati kao suđenje Jugoslaviji, zemlji koja se drznula da „velikoj“ nacističkoj Njemačkoj u Drugom svjetskom ratu nanese takav poraz, kakav ova nije doživjela nikada i nigdje drugo u svijetu, ne računajući SSSR, SAD i Veliku Britaniju. One su „velike sile“ i „imaju pravo“ pobijediti, ali „mala“ Jugoslavija se „nije smjela usuditi“ uraditi takvu drskost. Kako je samo ta ista Jugoslavija sebi dozvolila da u godinama Hladnog rata vodi veoma važnu ulogu u međunarodnim odnosima na političkoj, ali i na privrednoj sceni. Danas to mnogima može izgledati pomalo čudno, jer Jugoslavija ekonomski nije bila toliko jaka kao Njemačka. Međutim, ono što smeta jeste njen veliki i jak uticaj u zemljama tzv. trećeg svijeta, gdje je imala skoro slobodan prolaz, dok se Zapad morao mučiti mnogo više. Sudi se jednom projektu koji je uspio mnogo bolje nego što je očekivano, a čijem je iznenadnom kraju, pored ostalih, kumovala i njemačka vanjska politika i miješanje u stvari suverenih država.
Na suđenju će biti dovedena u pitanje vjerodostojnost svjedoka. Naime, odbrana tvrdi da posjeduje dokaze o tome kako je njemačka tajna služba (BND) na njih vršila pritisak sa ciljem da iskazi budu prilagođeni njemačkim interesima. Također se kao veoma bitno spominje i to da je Njemačka tajno ali i otvoreno podupirala ekstremiste u njihovim pokušajima da unesu nemire ili čak svrgnu tadašnji sistem u SFRJ. Izvjestan broj pripadnika nekadašnje službe državne bezbjednosti (SDB) Jugoslavije očigledno su bili dvojni agenti i stajali su na platnoj listi BND-a, a to su, kako izgleda, još uvijek. Njima je BND već namijenio uloge u procesu, a pretpostavlja se da je već poznat rezultat – sve je pripremljeno i samo treba biti formalno provedeno. Njemački mediji („Der Spiegel“) otvoreno iznose tvrdnje i priznaju da je Đureković bio informant njemačke tajne službe.
Na stranu to što je Đurekovićev sin pobjegao u inostranstvo da bi izbjegao služenje vojnog roka. Na stranu i to što je Đureković malverzacijama došao do veće količine novca i pokušao (i uspio) da je prebaci u inostranstvo (u Zapadnu Njemačku). Na stranu i to što je njegova supruga ostala u SFRJ nakon njegovog bijega i nije joj falila dlaka s glave, zbog muževog ispada. Na stranu i to što je sarađivao sa njemačkom obavještajnom službom i bio na njihovoj platnoj listi. Dakle, stavimo sve to na stranu i zapitajmo se da li je zbog svega toga potrebno čovjeka lišiti života? Ne, naravno! Ne postoji opravdan razlog zbog kojeg treba izvršiti ubistvo da bi se izravnali nekakvi računi! Svako humano društvo bi takav čin trebalo osuditi i kazniti počinioce. Da li svako društvo zaista kazni počinioce sličnih djela? Da li Njemačka kažnjava one za koje se zna da čine (ili su činili) kaznena djela u svojoj ili drugim državama? Da li to čine druge države u kojima „postoji“ tzv. zapadna demokratija? Da li Njemačka kažnjava počinioce zločina drugih zemalja koji to rade na njihovoj teritoriji, kao što to npr. rade SAD? Da li time Njemačka želi da razriješi ubistvo i učini da pobijedi pravda ili da osveti svog doušnika i plaćenika ili, pak, da dramatično predstavi jedan sistem kao zločinački, kako bi time sebe i svoj, a time i cjelokupni zapadni sistem predstavila u svjetlu pravednosti i pozitivnih namjera!?
Ostavimo na trenutak Njemačku i osvrnimo se na Hrvatsku. Sigurno da je ubijanje neistomišljenika zločin koji treba ispitati, a počinioce kazniti. Zašto se, međutim, Hrvati ne bune zbog toga što se javno ne objavi i sudi ubicama Hrvata za vrijeme ovog posljednjeg rata i nakon njega od strane – Hrvata. Ko je npr. ubio Miru Barešića, zločinca, koji je izvršio mučki atentat na jugoslovenskog ambasadora u Švedskoj, Vladimira Rolovića? Zašto je ubijen s leđa u redovima HV-a? Zašto se ne traže ubice Blaža Kraljevića, Joze Leutara i mnogih drugih Hrvata, koji su svoje živote dali poslije „oslobođenja“ Hrvatske i Bosne i Hercegovine? To će ostati enigma sa kojom Hrvati moraju živjeti i u budućnosti.
Kao što rekoh, od samog početka je jasno da njemački sud ima „naređenje sa visokih položaja“ da do srži ocrni jugoslovensku tajnu službu i SFRJ kao njenog pokrovitelja. Hrvatski nacionalni ponos će time makar djelimično biti zadovoljen i smatrati dokazanim da je nekadašnja zajednička država IPAK bila tamnica svih, a naročito hrvatskog naroda. U prilog ostvarenju tih želja ide i činjenica da današnja desnica, koja vlada Evropom (EU) po svaku cijenu nastoji da van zakona stavi i najmanje propagiranje lijevih ideja i simbolike, a naročito organizovanje bilo kakvih pokreta i projekata revolucionarne socijalističke (ili, ne daj bože, komunističke) orjentacije. U posebnom svjetlu stoji, naravno, Tito, čovjek koji je uspio da prkosi i Zapadu i Istoku i koji nije dozvoljavao da se sa zemljom koju vodi i narodom koji ga podržava poigra bilo ko, pa da je još toliko jak i moćan.
Bilo kakvu presudu donio sud u Minhenu, ona će se odnositi samo na dvojicu koju se tereti. Nisam relevantan činioc i mogu govoriti samo u svoje i u ime svih onih, koji na optužbe upućene SFRJ i Titu gledaju na sličan način, a to je da NE PRIZNAJEM OVAJ BURŽOASKI/KAPITALISTIČKI SUD – PRIZNAJEM SAMO SUD ISTORIJE! SMRT fašizmu, nacizmu, ustašama, četnicima i svoj ostaloj kapitalističkoj gamadi – SLOBODA NARODU!!!
Autor: Vjekoslav
This entry was posted in Istorija and tagged , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink.

One Response to Bombaški proces

  1. Pingback: Tito – diktator!?