“Branitelji” i Ukrajina ili kako sam zaradio ručak

Još prije onog nesretnog rata u nekadašnjoj SFRJ sam se „trbuhom za kruhom“ zaputio u inostranstvo i silom prilika tamo ostao do danas. Ko zna šta bi bilo da se nije desilo to što se desilo – možda bih se nekad vratio nazad. Bilo kako bilo, često odlazim u rodni kraj, obilazim rodbinu i prijatelje, sretnem poznanike, koje dugo već nisam vidio.
Nedavno sam tako imao priliku biti u društvu znanaca. Iz iskustva znam da je veoma nezahvalno diskutovati o politici, jer svi imaju sopstvenu sliku svog mikro i makro kosmosa, „tačno/točno“ znaju kako bi se svi aktuelni problemi mogli (morali) riješiti, poznato im je kako je do teškoća došlo i ko ih je prouzrokovao… Vješto izbjegavam takve diskusije. Razloga za to ima mnogo, a jedan od njih je činjenica da se takvi sagovornici, kada se nađu u bezizlaznoj situaciji i kada im ponestane argumenata, rado hvataju za slamku spasa koja nikada ne izda. Rješenje se, naime, nalazi u „dobro provjerenoj“ konstataciji: „Ma, ti to ne možeš znati, kad nisi bio tu!“ čime se stavlja do znanja da se on (došljak), kao „jugović-gastarbajter“ počeo kretati prema terenu, koji nije pogodan za igru. „Nisi bio tu kad smo mi branili ovo i ono…“. Nikada mi niko nije mogao konkretno objasniti šta je branjeno, od koga je branjeno i na koji način je branjeno. Na ta pitanja vjerovatno neću nikada dobiti odgovor, jer, eto, NISAM BIO TU!
Društvo je bilo šaroliko prema nacionalnoj pripadnosti, ali su prevladavali (moderni) Hrvati. Oni su, inače, većina u tom dijelu BiH. Jedan od njih (sebe doživljava i predstavlja kao branitelj, „čisti“ Hrvat i „teški“ hadezeovac, borio se za tzv. Herceg-Bosnu) je uzeo riječ i pitao me kako se „tamo“ (vani) gleda na dešavanja u Ukrajini i kako ja, kao Jugosloven gledam na razvoj situacije?
Poznavajući taj „crno-bijeli svijet“ ovdašnjih „znalaca“ najprije sam odugovlačio sa odgovorima i iznosio neke nevažne stvari, poglede pojedinih medija i nepotrebno veliku hajku koja se podigla na Rusiju. „Dobiće Putin po prstima, a i vrijeme je!“ – reče moj sabesjednik. Osjećao sam kako moja nada, da će razgovor skrenuti u nekom drugom pravcu, polako, ali sigurno nestaje i u jednom momentu jednostavno odlučio da „zagrizem mamac“! „A zašto bi to Putin trebao da dobije po prstima?“ – htio sam znati. „Pa, ne može on samo tako uzeti Krim. On će to morati vratiti Ukrajini!“ – reče ovaj mlađahni gospodin! „Neće!“ – rekoh, „Hoće, hoće!“, „Neće!“, „Hoće!“, a na kraju je pala i opklada – ručak za sve prisutne, dok je Putin „dobio rok“ od godinu dana da napravi korak nazad.
„Kad si me već ‘ujeo’ dozvoli mi da ti kažem nekoliko riječi o tome!“ – izustih i krenuh. „Očigledno je kako SAD žele rat! Njihove provokacije će ići dalje i nikakvo primirje neće dovesti do konačnog prekida sukoba i smirivanja napetosti. Amerikancima smeta Putin, odnosno ovakva ruska politika. Oni žele sve i ne mare mnogo za obećanja koja su dali ranije. Da je to tako potvrđuje izjava ‘izvjesne’ Viktorije Nuland (Victoria Nuland) iz američkog ministarstva vanjskih poslova, koja je u februaru ove godine objasnila kako su SAD ‘investirale’ više od 5 milijardi dolara za provođenje svojih ciljeva u Ukrajini, a ti ciljevi su označeni kao ‘davanje Ukrajini onakve budućnosti kakvu zaslužuje’! U julu ove godine ambasador SAD u Kijevu (Geoffrey Pyatt) izjavljuje kako će američka pomoć ukrajinskim vojnim strukturama još ove godine narasti za daljih 33 miliona dolara! Sve to potvrđuje da su SAD već duže vrijeme njemački ‘Drang nach Osten’ pretočili u sopstvenu strategiju.
EU je ušla u začarani krug zla i sada joj nema nazad – sve i kad bi htjela. Vrlo je lako moguće da pojedine članice poslije niza ratnih pohoda, čiji je razvoj potpomogla gomila lažnih slika, informacija, izjava i izvještaja sa terena (sjetimo se samo ratova u nekadašnjoj SFRJ, pa u Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji, Ukrajini, a da ne govorimo o famoznom 11.9.) danas razmisle o svom članstvu, naročito ako se uzme u obzir suludo nametanje sankcija Rusiji, kojima su brojne države unutar EU i same pogođene. Njemačkoj, kao glavnom nosiocu donošenja svih važnih odluka unutar Unije, ostaje još samo da prijeti ostalim članicama. Uskoro bi se moglo desiti da ostanu usamljeni, odnosno da na njihovoj strani ostane samo njihov stari vjerni saveznik – Hrvatska, koja ionako nema svoje ‘JA’ i koja je očigledan primjer da je podaništvo lakše od sopstvenog mišljenja! U avgustu 2014. Merkelova je, kao kurir mafijaških šefova iz Vašingtona lično otišla do Kijeva i obećala pomoć od sljedećih 500 miliona eura kao podršku izgradnji infrastrukture u Ukrajini.
SAD i EU svakog momenta mogu vlastima u Kijevu reći da prestanu sa borbama na istoku zemlje, ali to ne čine, jer im to nije u interesu – sve se očekuje od Moskve. Zapadni mediji kao istinito bez provjeravanja prenose detaljno sve što tzv. visoka politika iz SAD nameće, a nama još uvijek nedostaju odgovori na pitanja: ko je ubijao protestante na trgu Majdan u Kijevu, ko je zapalio aktiviste u Odesi, šta se zaista desilo sa srušenim avionom… Cijelo vrijeme se za sve što se u Ukrajini dešava optužuju Rusi. Naravno, ne želim reći da su oni nevini, ali više nego očigledno je da u sukobu postoji i druga strana, koja je u Ukrajini ‘gostovala’ prije Rusa.“
Držati emocije pod kontrolom u takvim trenucima nije osobito jednostavno. Osjetivši da sam podigao dosta prašine priveo sam svoje izlaganje kraju i prepustio teren „domaćinima“. Kako to obično biva, prisutni su cijelu priču odobravali ili negirali, već prema sopstvenim saznanjima, privrženosti ovoj ili onoj opciji, spoznajama o globalnim kretanjima… Trudio sam se da ne povlačim previše paralela sa onim kroz šta je prošla nekadašnja SFRJ i kako su se ponašale sve strane u sukobima 90-ih, ko je iz vana koga podržavao…, jer to je bure bez dna, a ja sam, naravno, hendikepiran – NISAM BIO TU!
Komešanje i upadice su nastavljene, a komentari su se uglavnom vrtili po starom dobrom pravilu tipa: „Amerikanac je jak, on ima pare, ima sve!“, „Ma, Rusima ne može niko ništa!“, „U Evropi ipak svi moraju raditi onako kako Švabo kaže!“ „EU će dobiti od amerikanaca sve što im treba!“ i slično. To je već bio trenutak kada ovakve rasprave treba privoditi kraju. U zraku se osjeti da bi razgovor mogao prevazići okvire prijateljskog ćaskanja i zadobiti neugodne elemente prepiranja, a zbog toga se, svakako, nismo sastali. Momenat je bio više nego zreo za promjenu teme. Posljednji komentar, koji je zaokružio cjelo nadmetanje uputio je, kao usput, moj „glavni“ rival, a glasio je: „Putin mora vratiti Krim!“
Autor priloga: Dalibor
This entry was posted in Kapitalizam and tagged , , , , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink.

Hinterlasse eine Antwort

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind markiert *

Du kannst folgende HTML-Tags benutzen: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>