Čovjek

Kad je počeo rat, Enver je kao najstariji okupio sve Muslimane iz ulaza i rekao: – Naša je dužnost da se pobrinemo da se njima ništa ne dogodi – misleći na moju porodicu. Nekoliko prisutnih napravilo je neodobravajuće ili podsmješljive izraze lica, ali suočeni sa Enverovim smirenim i neumoljivim pogledom nisu se usudili da se glasno usprotive.
Moj otac je to saznao od nekoliko različitih komšija, sa kojima se sprijateljio nakon što smo majka, brat i ja uspjeli da izađemo iz Sarajeva, a ja sam čuo za to tek mnogo godina kasnije. Do tada sam pamtio Envera isključivo kao dobroćudnog dedicu sa kao snijeg bijelom kosom i uredno podšišanom bradicom, koji je uvijek bio ljubazan prema meni i koji mi je kad je počeo rat pokazao svoju kolekciju ključeva. Imao je veliku drvenu kutiju podijeljenu na pregrade u kojima je bilo uredno poredano na stotine ključeva koje je skupljao decenijama. Starinski ključevi nalazili su se u prve dvije pregrade, a ostale su zauzimali oni za moderne brave. Ja sam ih razgledao jedan po jedan, pažljivo ih vraćajući na njihovo mjesto i primjetio da su poredani po tačno određenom redu, tako da su se zupci susjednih ključeva sasvim neznatno razlikovali. Kad bi nekom trebalo napraviti novi ključ, Enver bi u svojoj kutiji našao ključ koji se može upotrijebiti, isturpijao ga gdje treba i napravio savršen duplikat. Kad je počeo rat i komšije počele da se okupljaju za stolom ispred njegovih vrata, niko više nije ni pomišljao da radi ključ kod profesionalnih bravara. Znali su da je Enver bolji od njih.
A bilo je potrebe sa novim ključevima. Jedna porodica je pobjegla iz Sarajeva neposredno prije rata, očigledno znajući šta se sprema, a još jedna je uspjela da izađe iz grada nakon mjesec dana. U njihove stanove uselile su se izbjeglice iz drugih gradova koje nisu imale drugog izbora nego da razvale vrata i zatim stave novu bravu. I tu je Enver stupao na scenu.
Treći upražnjen stan, koji se, kao i moj, nalazio na zadnjem spratu, pripadao je komšiji Bori, notornom alkoholičaru koji je godinama samo visio na prozoru sa flašom, glasno i srdačno pozdravljao sve prolaznike ili pjevao uz užasnu narodnu muziku koja je dopirala iz unutrašnjosti stana. Jednom kad sam krenuo u samoposlugu po hljeb, Borina vrata su se otvorila i on mi je dao novac i zamolio me da njemu kupim bocu vinjaka. Ispunio sam mu želju i kad sam se vratio i pozvonio na vrata, Boro je otvorio, uzeo flašu, sočno je poljubio i brzo nestao iza vrata.
Negdje na samom početku rata, Boro je iznenada misteriozno nestao i ja sam dobio nove komšije, mladi bračni par koji je pobjegao iz drugog dijela Sarajeva. Ime mlade žene sam zaboravio ali sam zauvijek zapamtio njenu ljepotu, njene sive oči i dugu plavu kosu, njene duge noge koje je stalno ponosno pokazivala po haustoru, nikad ne oblačeći ništa osim vrlo kratkih šorcića. U to vrijeme uopšte nisam bio svjestan sebe kao muškarca, ali sam se čak i tada osjećao pomalo nelagodno u njenoj blizini, prepun nekog neobjašnjivog strahopoštovanja.
Sa druge strane, lik njenog muža sam zaboravio, ali sam zapamtio njegovo ime i njegov hekler automat od kojeg se nije odvajao. Ja sam sanjao o mogućnosti da uzmem u ruke tako lijepu i savršenu spravu, da je sav važan nosim sa sobom kad izađem napolje i pucam iz nje ako naiđe opasnost. Mirsad je uskoro osim heklera imao i uniformu, pričao je kako su mu Srbi zaklali oca, svakog dana je odlazio iz zgrade i vraćao se kasno i budnim komšijama prepričavao nevjerovatne doživljaje sa linije fronta. Pola godine kasnije, zahvaljujući informacijama dobijenim od jednog stvarnog borca, svi u haustoru su znali da je Mirsadov otac živ, zdrav i uspješan trgovac, a da je „linija fronta” u stvari prazan stan na Ciglanama gdje su Mirsad i nekoliko sličnih njemu po cijeli dan kockali i pili.
Enver nije znao samo da napravi duplikate ključeva. Enver je znao sve. Po potrebi je bio i vodoinstalater, električar, moler, stolar… i besplatno je popravljao komšijama sve što je trebalo. Kad su granate počele da dolijeću i svojim detonacijama razbijaju prozore, Enver je nesebično pomagao drugima da na njihovo mjesto postave najlone, platna ili kartone, uvijek se trudeći da to izgleda što je ljepše moguće. Sopstvene prozore zamjenjivao je kvalitetnijim materijalima, šper-pločom ili providnom plastikom, koje bi nove detonacije nekad poslije samo nekoliko sati izbile iz okvira. Ali Enver nije dozvoljavao da ga to pokoleba. Ponovo bi odvojio vrijeme i popravio prozore, odbijajući da poput većine komšija stavi samo lako zamjenjljivi najlon. Na neki način, on je vodio svoj lični rat sa granatama. Znao je da je taj rat nemoguće dobiti, ali je isto tako bio čvrsto riješen da ga ne izgubi.
Kao što je Robinzon Kruso u stvari alegorija, priča o Čovjekovoj strpljivoj i upornoj borbi sa Haosom i divljim silama Prirode, tako je i priča o Enveru u stvari priča o dvoboju Čovjeka i rata. Kad je hrane počelo da nestaje, Enver je prvi dolazio do jednostavnih recepata i dijelio ih drugima, u svom stanu je napravio malu peć na drva i na njoj spremao jela od najjednostavnijih sastojaka koji su stizali iz inostranstva kao humanitarna pomoć, kao i jela od onoga što se moglo „ubrati” u gradu: od žare, listova maslačka, kore drveta… Negdje je našao i recept za tradicionalno kinesko vino od riže i kad je jednom iznenada došla voda napunio je desetine flaša potrebnim sastojcima i ostavio ih da prenoće u kuhinji. Očigledno da je negdje pogriješio jer su uslijed alkoholnog vrenja flaše bukvalno eksplodirale i Enver je ujutru zatekao kuhinju prekrivenu pjenom sličnom onoj iz aparata za gašenje požara. Naravno, nije dozvolio da ga to obeshrabri. Očistio je kuhinju i cijeli postupak ponovio nekoliko puta dok nije konačno uspio i od tada su skoro svi u ulazu povremeno nalazili olakšanje od stalnog straha u čaši Enverovog kineskog vina čudnog ukusa.
Istu odlučnost i snalažljivost pokazivao je i kad je u pitanju bilo donošenje vode iz drugih dijelova grada. Enver je iskoristio svoje alpinističko iskustvo, stečeno u mladosti u austrijskim Alpima i različitim kaiševima na sebe vezivao desetine kanistera i flaša. Idući ulicama prekriven njima, izgledao je poput nekog džinovskog grozda, ali je i pored starosti uspijevao da za sebe i svoju ženu Emiru obezbijedi daleko više vode nego što su to bili u stanju ljudi duplo mlađi od njega.
Moj otac je zahvaljući radnoj obavezi univerzitetskog profesora, pomoći prijatelja i brojnim sretnim okolnostima uspješno izbjegavao da ga bilo koja sarajevska vojna formacija regrutuje u svoje redove, jedino je ponekad morao da odlazi i kopa rovove pod stražom naoružanih vojnika. Povremeno se dešavalo da ljudi u uniformama dođu kad nije u stanu i ostanu da ga čekaju ispred vrata. U takvim prilikama, kad bi se vratio i uspinjao stepenicema ka svom spratu, Enverova vrata bi se otvorila i ovaj bi ga sa prstom na usnama rukom pozvao da uđe. Pili bi vino od riže i pričali i ovaj portret Envera vjerovatno ne bi bio ovako potpun da nije bilo tih razgovora. Kad bi kroz prozor vidjeli da vojnici odlaze, moj otac bi se popeo u svoj stan, ponekad zajedno sa Enverom i još jednom flašom čuvenog vina.
A onda se jedne večeri, u toku neuobičajeno dugog primirja koje su poštovale obje strane, u haustoru iznenada pojavio Boro, vidno smršao i očigledno trijezan. Ispostavilo se da ga je početak sukoba zatekao kod tetke u drugom dijelu grada, kod koje je otišao samo da posudi novac za piće, i da nije bio u mogućnosti da se vrati. Dok je to pričao komšijama okupljenim ispred Enverovih vrata pojavio se Mirsad i zaurlao na njega: – Ne laži, majku ti jebem četničku! Došao si da nas pokolješ na spavanju! Priznaj! – Boro se zbunjeno osvrnuo ka drugim komšijama, koji su u nelagodi oborili oči, a zatim se opet okrenuo ka Mirsadu. – Priznaj! – urlao je ovaj. – Priznaj da si četnik.
– Šta ba ti to pričaš? – pitao je Boro u nevjerici i Mirsad ga je udario kundakom heklera u lice. Nastavio je da ga udara i Boro je pod uradcima pao na koljena. – Priznaj! – ponovo je povikao Mirsad i krenuo da ga opet udari, ali se u tom trenutku između njih ugurao Enver, koji je tek u tom trenutku izašao iz stana.
– Pusti čovjeka na miru. On je četnik isto koliko i ja – rekao je Enver i Mirsad ga je iz sve snage gurnuo u stranu. Enver je izgubio ravnotežu i skotrljao se niz betonske haustorske stepenice. Svi su bez riječi gledali kako na kraju pada na prvi sprat i ostaje nepomično da leži. Takav pad bi mogao da ubije i mladog čovjeka u punoj snazi, ali Enver se poslije nekoliko sekundi polako podigao i sa teškoćom se popeo uz stepenice. Bez vidljivih povreda, ponovo je stao između Mirsada i Bore.
– Pusti čovjeka na miru – smireno je ponovio. Mirsad ga je pogledao, svjestan da su prisutne komšije počele da mrmljaju u znak podrške Enveru, i otišao na četvrti sprat. Boro je tu noć prespavao kod Emire i Envera, a zatim se ujutru vratio kod tetke i Mirsad i njegova prelijepa žena su ostali u njegovom stanu.
Moj otac je uspio da izađe iz Sarajeva prije kraja rata, ali je i dalje morao da se krije od ljudi u uniformama, koji su po Srbiji lovili Bosance i na silu ih vraćali u Bosnu da pucaju na svoje dojučerašnje komšije. Ipak, imao je sreće i uspio je da dočeka potpisivanje mira, a da nije morao da ispali nijedan metak na bilo koju stranu. Kad je prvi put poslije rata otišao u Sarajevo, zamolio je svog najboljeg prijatelja da okrene Enverov broj. – Dobar dan – rekao je ovaj. – Ja sam prijatelj vašeg nekadašnjeg komšije, sjećate se? E pa, on je sada u Srbiji i nije u mogućnosti da dođe, pa me je zamolio da vam predam neku knjigu koju je pripremio za vas. Recite, gdje bi mogli da se nađemo?
Kad se Enver pojavio na dogovorenom mjestu, moj otac mu se prikrao s leđa i dodirnuo mu rame. Enver se okrenuo, prepoznao ga i uzviknuo u nevjerici. – Da nemate još onog vina od riže? – pitao je moj otac. Enver se nasmijao i zagrlio ga, ali je, ipak, kad su se razdvojili jedna suza skliznula niz njegovu kao snijeg bijelu bradu.
Autor: Kosta
This entry was posted in Sjećanja and tagged , , , , , , , , . Bookmark the permalink.

Hinterlasse eine Antwort

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind markiert *

Du kannst folgende HTML-Tags benutzen: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>