Da li je Jugoslavija okupirana?

Nedavno je na stranicama internet portala širom Jugoslavije objavljena “senzacionalna” vijest da fenomenalni vođa muzičkog sastava “Azra”, Branimir (Johnny) Štulić, ne planira organizovati povratak na scenu, jer, kako kaže, ne želi da svira na okupiranoj teritoriji. Pošto je, prema njegovim riječima, Jugoslavija okupirana, od svirke u “Jugi” nema ništa. Meni lično je žao zbog toga i to iz, najmanje, dva razloga: žao mi je što neće svirati, jer mi se njegova muzika sviđa(la), a još više mi je žao što je, po svemu sudeći, Johnny u pravu – Jugoslavija zaista izgleda okupirana!
Šta nas danas još podsjeća na Jugoslaviju? Ništa! Ili sve!? Jugoslavija i danas postoji. Naravno, ne kroz institucije vlasti, niti kroz funkcionalan političko-ekonomski sistem. No, ono što svakako bez prestanka nastavlja funkcionisati jeste jugoslovenska kultura, umjetnost, zajedničko istorijsko nasljeđe, Jugoslavija je neizbrisiva u sjećanju, njen duh se osjeća na svakom koraku i to ne samo kod starijih generacija, već i kod mladih, koji je ne pamte kroz sopstveno iskustvo i nisu je neposredno doživjeli. Jugoslavija danas funkcioniše kao društvo paralelno onome što nam nameću politički marginalci na vlasti. Prestankom postojanja Jugoslavije u političkom smislu nije prekinut kontinuitet jugoslovenska ideje, a intenzitet jugoslovenstva je, možda, usporen, ali nikako zaustavljen. Jugoslovenstvo je samo ušlo u sljedeću fazu svog definisanja i uobličavanja u novim uslovima.
Nekada smo bili sigurni da je pobjeda izvojevana u Drugom svjetskom ratu konačna, da je okupator uništen, a da su njegove sluge, domaći izdajnici, zauvijek nestale. Međutim danas potomci i pristalice nekadašnjih zločinaca čvrsto drže vlast u rukama. Nekada smo bili okruženi BRIGAMA, a danas smo njima ispunjeni. Učili smo i bili sigurni da je Drugi svjetski rat završen! Prema onome što se sve oko nas dešava izgleda da se ponovo rasplamsao.
Narodi koji žive na prostoru Jugoslavije su kroz događaje u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, u posljeratnoj izgradnji, pokazali nešto, što do tada nije viđeno na ovim prostorima: mogli su zajedno pobijediti strane okupatore i domaće izdajnike. Osim toga u periodu od 1945 – 1991 godine mogli su se zajedno razvijati, zajedno izgrađivati budućnost, zajedno slaviti i veseliti se… Šta je moguće napraviti kada su razjedinjeni vidimo prema onome što je učinjeno od 90-ih na ovamo pod vodstvom vladajućih marginalaca.
Svi „veliki“ narodi velike Jugoslavije (Slovenci, Hrvati, Srbi, Bošnjaci-Muslimani, Crnogorci, Makedonci) su poželjeli da imaju sopstvene države. Uz pomoć i podršku stranih sila, kojima je cilj bio razbijanje Jugoslavije (ona im je bila „trn u oku“, bila je suviše moćna i progresivna za svoju veličinu i poziciju i uživala veliki ugled u svijetu), trebalo je, dakle, tu i takvu državu ukloniti. Kako? Ponovljen je scenario iz Drugog svjetskog rata – okupatori i domaći izdajnici komadaju Jugoslaviju prema svojoj volji na interesne sfere. Kao što je to učinjeno 1941. godine, tako je i 1991. godine Jugoslavija razbijena i data na upravljanje domaćim izdajnicima, koji rade po nalogu okupatora iz vana.
Dakle, svima zajedno se može čestitati – Jugoslavija je okupirana! Dok je međunarodna zajednica kovala planove za razbijanje, na prostoru Jugoslavije se pojavio više nego dovoljan broj onih koji su ginuli za njihove ideje, tako da su okupatori obavili posao bez sopstvenih gubitaka.
Kada je počela gužva govorilo se kako svijet neće dozvoliti rat u Jugoslaviji. Međutim, taj svijet je upravo tražio mogućnost za početak rata i dobio je. Jer, da su „veliki“ htjeli spriječiti sukobe, napravili bi to prije prve nedužne žrtve u Sloveniji, prije prvog ubijenog ili protjeranog Srbina iz Hrvatske, prije uništavanja Vukovara i granatiranja Dubrovnika, prije prvog ubijenog ili protjeranog Hrvata iz BiH, prije prvog ubijenog ili protjeranog Muslimana iz istočne Bosne, prije prvog ubijenog ili protjeranog Srbina ili kosovskog Albanca sa Kosova, prije porušenih spomenika, grobova, crkava i džamija… Međutim, svijet je sve to htio. Svijet je htio da budu napravljene granice između „velikih“ jugoslovenskih naroda, a da „mali“ nestanu. Svijet je htio da nestanu i Jugosloveni. Svijet je htio da Jugosloveni budu ubijeni ili raseljeni širom svijeta, a da Jugoslavija bude podijeljena na etnički čiste sredine u kojima im Jugosloveni i drugi „mali“ narodi neće smetati sa svojim jugoslovenstvom, sa svojim zajedništvom i svojom ravnopravnosti i jednakosti – sa bratstvom i jedinstvom.
Ovako su okupirali zemlju uz pomoć domaćih izdajnika kao i 1941. godine s tom razlikom što su ovaj puta ušli prodajući se za mirotvorce, počeli da nam dijele lekcije o zajedničkom životu, o integracijama, o miru i razumijevanju… Prema njima i prema marginalcima koje su postavili na vladajuće pozicije, ispada da smo se mi hiljadama godina ubijali i uništavali, pa smo čekali da nas, eto, oni nauče zajedničkom životu.
Naum „zapadnih demokrata“, da uz pomoć domaćih izdajnika ostvare potpuno slobodno, nadmoćno i sveobuhvatno vojno, političko i privredno prisustvo u nesvrstanoj Jugoslaviji, uz totalno uništenje privredne infrastrukture, obrazovnog, zdravstvenog i socijalnog sistema, urodio je plodom cjelokupnim obimom. Marionetske vlade u svim novonastalim zemljama potpuno su učvršćene, a podizanje vojnih baza tzv. zapadnih saveznika upućuje na dugoročno prisustvo okupatora na prostoru cijele Jugoslavije.
Lako je danas biti predsjednik Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Kosova kad nemaš nikakvih obaveza prema građanima sopstvene zemlje, niti snosiš moralnu ili bilo kakvu drugu odgovornost prema ostatku svijeta. Na to mjesto su te doveli drugi, za njih izvršavaš postavljene zadatke i samo njima podnosiš račune. To je istinska katastrofa našeg podneblja, iako takve katastrofe u novonastalim zemljama, zapravo, ne bi smjele postojati. Još su žive hiljadugodišnje rane, a snaga nacije se čini nedovoljna da bi ih izliječila, dok je preostala energija dovoljna samo da ih prikrije. Lažljivo društvo novostvorenih držav(ic)a živi od toga da vodeće političke i vjerske vođe sakrivaju istinu, a poslušnici ih istisnu iz kolektivnog sjećanja. Permanentno se pojačava politika po sistemu „zavadi, pa vladaj“ u kojoj su prisutni konstantni medijski sukobi različitih intenziteta i na različitim relacijama, već prema potrebi vanjskih faktora, a sve skupa će na duže vrijeme u javnosti ostavljati utisak opravdanosti stalnog vojnog i političkog prisustva na teritoriji cijele Jugoslavije.
Jugoslavija je razbijena klasičnom kontrarevolucijom, u kojoj su učestvovali vanjski i unutrašnji neprijatelji, okupirana je i podijeljena na interesne zone. Naci-fašizam, koji danas nosi moderan naziv „zapadna demokratija“, uz pomoć domaćih izdajnika – belogardejaca, ustaša, četnika, handžarlija, balista i mnogih drugih – te svekoliku podršku klera svih mogućih boja i dezena, uspjeli su napraviti sljedeći korak u svom naumu, u kom su prekinuti 1945. godine. U bratoubilačkim ratovima 90-ih borili su se za „svoje“ narode na „svojim“ teritorijama, a protiv svih progresivnih snaga, protiv zajedništva, jednakosti, ravnopravnosti – protiv bratstva i jedinstva. Nedostajali su jedino oni, sa kojima situacija ne bi bila ovakva kakva, na žalost, jeste – nedostajali su partizani. Vrijeme je da se konačno pojave.
Autor: Dalibor
This entry was posted in Istorija and tagged , , , , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink.

Hinterlasse eine Antwort

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind markiert *

Du kannst folgende HTML-Tags benutzen: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>