Himna

Evropsko fudbalsko prvenstvo u Francuskoj ovih dana je glavna tema razgovora u (skoro) svakom društvu. Mediji objavljuju svakojake zanimljivosti, a javnost je željna senzacionalnih vijesti. Ljudima je dosta politike, dosta krize… Uzavrele strasti dovode do žustrih komentara o igračima, trenerima, sudijama…
Nisam navijač niti jedne reprezentacije, pa ipak pratim takmičenje s određenim emocijama. Nekada sam „gutao“ sve utakmice jugoslovenske reprezentacije. A pamtim ih dosta. Iz ranih sjećanja „izvlačim“ kvalifikacije za svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine, a posebno ono čuveno razigravanje protiv Španije, kada je Škija „zabio“ Iribaru. Uh, i sada me jeza hvata!
Bilo je uspona i padova, kritikovali smo sve redom – trenere i igrače. Legendarni Ivica Osim je jednom prilikom izjavio da je Jugoslavija, između ostalog, posebna i po tome što ima 25 miliona trenera i da svi oni sve znaju bolje od onog jednog – glavnog – ali kad krene po zlu njegova „glava leti“. Ipak, sa nestrpljenjem smo očekivali svaku novu utakmicu, navijali i beskrajno se radovali pobjedama, a tugovali zbog poraza.
Sjećam se kad je počelo to SP u Njemačkoj davne 1974. godine. Mi, djeca iz moje ulice, svi smo htjeli igrati u našoj, jugoslovenskoj reprezentaciji. Navijali smo zajedno i bili Đajić, Marić, Bajević, Šurjak, Oblak, Katalinski, Buljan… Samo je jedan među nama, pametnjaković, kako to već biva, bio „antiprotivan“ i samouvjereno tvrdio kako će Njemačka biti prvak, te uvjerljivo izjavio da on navija za njih! To je bilo strašno! Kako može neko simpatisati Njemačku i istovremeno uživati u partizanskim akcijama gledajući „Neretvu“, „Sutjesku“, „Otpisane“, „Valtera“…!? Elem neise, i to je sastavni dio života!
Gledao sam finale i svim silama navijao za Krojfa i njegovu raju. Uzalud. Pobjeda Njemaca samo je uvećala moju netrpeljivost prema njima. Srećom, u Argentini ’78. nisu ni došli do kraja, a u Španiji ’82. sam čak riješio podržavati Talijane u finalnoj utakmici, iako su izbacili fenomenalne Brazilce. Naravno, veliku radost sam doživio ’86. u Meksiku, kada je Maradona „rasturio“ njemačku aroganciju. Bilo mi je strašno drago i kada je na EP ’88. Holandiji uspjela „osveta“ za ’74. Dočekali smo 1990. u Italiji, gdje naši, sa Osimom, „zapeše“ na Argentini. Te godine smo pobjedu nad Španijom slavili ludo. Finalnu utakmicu nisam ni pogledao.
A onda dođe to što je došlo. Od tada ne navijam ni za koga. Poznanici i prijatelji, ponekad čak opominjući, pitaju zašto ne navijam za ove „nove“ reprezentacije. Ne mogu, nije to to. Moraš navijati za ove ili one zato što si odavde ili odande i što si ovaj ili onaj. E, nisam taj i ne moram to. Ništa od toga u meni ne budi osjećaj pripadnosti nečemu našem, zajedničkom. Nema tu one draži, ne vuče me ništa. Vi se dijelite, vi navijajte, ja ne želim.
A evo kako to izgleda. Žestoko sam se naljutio i posvađao prije par godina kada su u Sarajevu igrali BiH i Turska. Nakon utakmice su u gradu izbili neredi između navijača ove dvije reprezentacije. Bila je to glavna vijest u svim informativnim emisijama. U mjestu iz kog dolazim, gdje prema novom „demokratskom“ rasporedu živi većina Hrvat(in)a, reakcija jednog od prisutnih, koji su gledali vijesti, bila je: „Neka se tuku – svoji su!“ Sve sam mu po spisku „nabroj’o“. Svi su gledali u mene i pitali: „Šta ti bi?“ „Šta, šta mi bi!? Čuj, svoji su! Nisu!“ Ali, sve se to vrati. Nedavno zaigra Hrvatska na EP, počeše baklje padati na teren i tuča na tribinama. Sudbina htjede tako, pa se potrefim na „pravom“ mjestu. Naiđe onaj isti, a ja, ne mogavši se suzdržati, dobacim: „Vidi, što se oni tuku. Al’ neka, nek’ se tuku – svoji su.“ Skont’o je, ne reče ništa, samo prođe bez pozdrava.
Jugoslaviju razbiše i, kako se to u narodu kaže, dođoše divlji i otjeraše pitome! I, što ti je sudbina – kao izbjeglica završih baš u Njemačkoj! Nikada to nisam mogao zamisliti niti sam se s tim ikada pomirio. Eh, kako sam navijao za Dansku na EP ’92. – grlo me napustilo! Priznajem, imam poznanika i prijatelja Njemaca, pa radne kolege. Slažemo se, viđamo se, proveselimo se… Ali kad su utakmice njemačke reprezantacije u pitanju, tu nema pardona. Jednostavno za Njemačku ne bih mogao navijati nikad – kraj!
Kao što rekoh, dođe i ovo EP u Francuskoj. Njemci, kao i obično, dobili laku grupu i provući će se do finala. Njih da gledam – ma, nema šanse. Mogu uživati u igri nekih drugih. Nema napora, razonodim se, pratim bez opterećenja, opušteno, gledam fudbal radi fudbala. Što se Njemačke tiče, radovalo bi me samo kad bih čuo da su izgubili.
I zaista nisam mogao pomisliti da će tokom prvenstva nešto u meni probuditi emocije, da se prije neki dan nije desilo nešto nesvakidašnje, nešto, što ću pamtiti dok sam živ. Taman počinje susret između Poljske i Portugala, kad zazvoni telefon. Pogledam broj – zove me kćerka sa drugog kraja Njemačke. Javim se: „Zdravo sine, otkud ti?“ U pozadini čujem neke glasove, žamor. „Ma, evo, nazvala da vidim šta ti radiš.“ Osjetim, nekako joj čudan glas. Radujem se, naravno, ali me iznenadi što je zvala, jer smo se taj dan već čuli. Pitam: „Gdje si to, šta radiš?“ „Izašli smo svi u park da pogledamo utakmicu. Lijepo vrijeme, ugodno društvo…“ Malo se smirih, ali onda kćerki zadrhta glas i odjednom poče plakati. To me zbunilo i uznemirilo. Odrasla je, samostalna i sigurno ne plače bez razloga. „Sine, što plačeš, šta se desilo, je li nešto nije u redu!?“ „Ma, ništa, tata, tako, došlo mi.“ Mislim u sebi, nije baš ništa čim plače. Znam, svašta je već prošla, obišla „pola svijeta“ od Francuse, Poljske, Turske, Italije, Bugarske, Rusije, Indije – cijelu Jugu da ne spominjem. Vidjela je više toga nego ja sa mojih pedeset i kusur godina. Opet pitam: „Je li sigurno sve u redu? Što plačeš?“
A onda me pogodi kao grom iz vedra neba njeno pitanje: „Tata, jesi li ikad čuo himnu Poljske?“ Uh, hebo te b.g! Ostao sam bez riječi. Tajac. Osjetim, dolazi ona čuvena „žuta minuta“ u kojoj ti „za sekundu“ kroz glavu prođe „mali milion“ misli i slika. Sjetih se MOJE JUGOSLAVIJE u svoj svojoj ljepoti. Prođe mi cijeli život pred očima: sretno djetinjstvo, školski dani, ekskurzije, more, akcije, izviđači, planinari, plivanje na rijeci, moja raja… I onda pomislim – MAJKU IM ustašku i četničku! Svima! Sve su nam srušili, sve pokvarili, sve oduzeli…
Koliko nas ima koji plačemo kad čujemo himnu Poljske misleći na onu našu? Ali, vratiće se himna Jugoslavije, vratiće se „Hej, Sloveni“! Uh, čovječe, isplakah se pravo. Pa, kaže, navijaj za Njemačku, navijaj za neku „novu“. Hebo te Njemačka! Hebo te sve ovo novo! Što Vedrana reče: „Vratite mi Jugoslaviju!“
Čujem kćerkin glas, pita: „Tata, zašto plačeš?“
„Plačem zbog poljske himne, sine moj!“
Autor: Vjekoslav
This entry was posted in Sjećanja and tagged , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink.

Hinterlasse eine Antwort

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind markiert *

Du kannst folgende HTML-Tags benutzen: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>