Hrvati će moliti Srbe

da se vrate, ali Srbi to više neće htjeti. A i zašto bi? Istjerani su iz sopstvenih domova i sa ognjišta na kojima su vijekovima živjeli, izbačeni iz svoje domovine koja ih je proglasila nepoželjnim i označila kao neprijatelje. Kvazidemokratska Hrvatska – država-nakaza – planiranim genocidom svoje dojučerašnje komšije, radne kolege, prijatelje i rodbinu, sa kojima ih spajaju porodične i krvne veze, poželjela je izbrisati i ostvariti san ustaša i crkve u Hrvata o „čistoj“ i „neovisnoj Hrvatskoj“ (da ne spominjem ono zločinačko čudovište čemu se navedeni još uvijek potajno nadaju) dok im je tzv. zapad dao svesrdnu podršku, jer mu je Jugoslavija bila smetnja u njegovom prodoru na istok. A ta njihova „čista Hrvatska“ je postala bjelosvjetska prostitutka koja bi rado da se kreće u elitnom društvu tzv. zapada. Ali, elita takve iskoristi i prepušta stihiji. Hrvatska suviše lako kaže „da“!
Znam, tema je škakljiva, naročito jer o njoj pišem kao Jugosloven (pripadnik nacije) i ateist, a to znači kao neutralan posmatrač, kom je jednako važna Hrvatska, kao i Slovenija, BiH, Srbija, Crna Gora i Makedonija, nekada bratske republike unutar SFRJ, a danas jadne i (sve samo ne) samostalne državice, čiji stanovnici ni sami ne znaju kako preživljavaju i jedva sastavljaju kraj s krajem, dok se njihove kleronacionalističke i političko-pljačkaške kvazielite na to ne obaziru, iako su im usta puna demokratije, naroda, zakona, Evrope…
Ali, ovo pišem i kao čovjek koji vidi i doživljava propast civilizacijskih i moralno-etičkih normi društva, oduzimanje ljudskih sloboda i prava, ugrožavanje mira, provođenje strahovlade od strane diktatorskog režima iz Zagreba koja traje još od početka 90-ih i kojoj se ne nazire kraj. Također vidim da taj režim ima podršku i dobija instrukcije iz vana – iz Vašingtona i Berlina – i provodi takvu politiku, a o životu stanovnika računa vode – strane banke!
Podsjetimo se, nije to bilo baš tako davno – osnovna ideja vodilja suvereniteta je da nacionalne države bolje upravljaju same sobom nego neko drugi u njihovo ime. Hrvatska je pomislila da će jednostavno preuzeti sve što je cijela Jugoslavija gradila, istjerati sve one koji joj smetaju i nastaviti dalje kao da ništa nije bilo. Sve da je uspjela u svojoj namjeri njeni „zapadni saveznici“ joj to ne bi dozvolili, jer upravo zbog toga i jesu radili na razbijanju Jugoslavije – oni ne žele partnerstvo već podanike. Samo je neko naivan ili ograničen (da ne kažem glup) mogao pomisliti da će Hrvatska biti prihvaćena kao ravnopravan. Jugoslavija je, naravno, bila nešto drugo, ali ta priča je završena, a hrvatske guske, očigledno, ne mogu bez magle.
U Hrvatskoj se od samog početka „samostalnosti“ ustalio običaj da se cjelokupni društveno-politički i privredni rad vodeće državne nomenklature orjentiše i oslanja na savjete i elaborate tzv. nezavisnih istraživačkih i savjetodavnih instituta (engl. „Think Tanks“) iz EU/SAD. Neko će reći: „Zašto ne, to rade i drugi na tzv. Zapadu!?“ Pošto se, dakle, Hrvatska orjentiše prema Zapadu, više nije bitna samostalnost, već ono što „savjetuje“ (u hrvatskom prevodu – naređuje) neko drugi. Tako je radio Tuđman, a tako su radili, rade i radiće svi njegovi nasljednici, bez obzira na politička uvjerenja i stranke kojima pripadaju. Dakako, sve druge naše republike/državice imaju svoje Tuđmane, dok sličnih primjera širom svijeta ima na pretek (sjetimo se Borisa Jelcina, a u novije vrijeme su to sve tzv. obojene revolucije od Iraka, Afganistana, Libije, Ukrajine…). Jugoslavija je, prema tim instituima, bila „najtanja“ na nacionalizmu, pa je upravo tu trebalo i „pripremati teren“, a Srbi i Hrvati su bili kao stvoreni za eksperiment – javili su se dobrovoljno.
Sva državna rukovodstva u Hrvatskoj od 90-ih na ovamo svoju vazalsku vlast grade na mržnji prema Srbima (daleko manje, ali ne i nevažni su komunisti i Jugoslavija kao „tamnica naroda“), a tu mržnju temelje na falsifikovanju istorije i mitovima o tzv. vjekovnoj netrpeljivosti između dva naroda. Lažna slika o Srpsko-Hrvatskoj mržnji seže do samog početka XIX vijeka kada se počinje smanjivati uticaj Osmanskog carstva. Podsjetimo, veliki broj Srba i srpskih porodica godinama ranije, od početka Otomanskih osvajanja, napuštale su krajeve današnje južne Srbije i Kosova i naseljavali se uz rijeku Savu, te u Lici i Dalmatinskoj zagori, gdje su imali punu potporu vlasti i lokalnog stanovništva u borbama protiv tadašnje sile iz Male Azije. Više vijekova se međusobni život dva bliska naroda odvijao u potpunom skladu, stanovništvo se miješalo, a zajednički neprijatelji još više učvršćivali njihove bratske veze.
Kraljevina Jugoslavija, kao ostvarenje sna o stvaranju zajedničke države svih južnih Slovena, konačno je ponudila okvir unutar kojeg je trebalo izgrađivati i razvijati dobre odnose i raditi na progresu cjelokupnog društva u svim njegovim segmentima. Međutim, velikosrpska hegemonija iz sopstvenih interesa nije pružala mogućnost da se svi narodi razvijaju jednakim intenzitetom. U tom procesu ne samo da je dolazilo do napetosti među narodima posredstvom njihovih političkih predstavnika – tu netrpeljivost je za ostvarenje sopstvenih interesa otkrila i religija, posebno katolička crkva. Kako je to izgledalo detaljno je objašnjeno od strane veoma dobrog poznavaoca prilika iz tog doba Viktora Novaka u monumentalnom djelu pod nazivom „Magnum Crimen“. Upravo tu treba i tražiti odgovor na pitanje zbog čega dolazi do porasta netrpeljivosti između Srba i Hrvata u XIX vijeku, a naročito unutar Kraljevine Jugoslavije. Moglo bi se čak reći da su Hrvati bili kvini na kralja i njegovu vrhušku, ali pošto nisu imali mogućnost da se obračunaju s njim, pronašli su rješenje za svoje frustracije u uništavanju sopstvenog stanovništva – hrvatskih Srba. Tokom Drugog svjetskog rata dolazi do prvog genocida kada, uz punu podršku katoličke crkve, tadašnja zločinačka vlast – ustaše – na najgori mogući način pokušavaju da riješe tzv. srpsko pitanje u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini – ubijanjem, pokrštavanjem, protjerivanjem. Ustaše su čak uspjele da uđu u istoriju kao zločinci koji su sopstvenom narodu nanijeli više zla nego njemački i talijanski okupator.
No, u namjeri da „očiste“ Hrvatsku od „nehrvatskih“ elemenata i pripadnika sopstvenog naroda koji su bili „neposlušni“ osujetio ih je Narodnooslobodilački pokret, u kom su učestvovali svi narodi Jugoslavije, a to znači i veliki broj Hrvata koji se nisu slagali sa ustaškom politikom zločina, genocida i koncentracionih logora. Došlo je vrijeme mira, prosperiteta i razvoja, vrijeme zajedničkog života u zajedničkoj državi. U Hrvatskoj su, pored svih drugih naroda, ponovo mirno živjeli Hrvati i Srbi. Nije bilo ustaša, crkva je odvojena od države i bavila se onim što joj je posao – religijom.
Nakon 45 godina mira i blagostanja, slabljenjem državnih institucija jugoslovenske federacije krajem 80-ih godina 20. vijeka dolazi do jačanja kleronacionalizma koji potpomažu strani faktori, te se klasičnom kontrarevolucijom ruši postojeći sistem i dolazi do razbijanja Jugoslavije. U Hrvatskoj su ponovo otvorena vrata genocidu i zločinima koje cijelim obimom podržava političko rukovodstvo i katolička crkva. Ponovo se Srbe ubija, pokrštava ili protjeruje, falsifikuje se istorija kako bi se pokazala ispravnost postupaka hrvatske zločinačke politike, a sve se oslanja na sigurnu potporu od strane međunarodne zajednice predvođene SAD, Njemačkom i Vatikanom. Oni koje treba istrijebiti su najprije Srbi, ali za njima ne zaostaju ni Jugosloveni, a cjelokupni projekat nazvan je, koje li ironije, „domovinski rat“! Iako su Srbi tu živjeli vijekovima, novi hrvatski istoričari nameću svoju istinu o tzv. oslobađanju Hrvatske, odnosno oslobađanju tzv. okupiranih teritorija!
Jugoslavija je bila takva, kakva je bila. Ipak, ni njeni najveći kritičari ne mogu poreći da je sa uspjehom izgrađena industrija, socijalni, zdravstveni i obrazovni sistem, nezaposlenost je bila zanemariva, perspektiva za mlade obečavajuća, a politički sistem, o kom se sigurno da diskutovati, mogao je postepeno biti dalje oblikovan ili prilagođen novom vremenu – da je bilo političke volje unutar i van zemlje. Država je imala dugove, ali je imala i svoj kapital u obliku industrijskih postrojenja, rudnih bogatstava, turističkih kapaciteta… Sve to je bilo poznato novonastaloj eliti, onima koji su donosili političke odluke i prihvatili se odgovornosti. Zašto su, dakle, pristali da im se stavi alka u nos i da se njima manipuliše, a preko njih i narodom, odnosno svakom nacijom ponaosob? Svi su oni od pripadnika „svoje“ nacije zahtijevali da za „slobodu“ daju sve što se može, pa ako je potrebno i sopstveni život („Hrvatska puška o hrvatsko rame!“), dok su istovremeno pripadnici novostvorenih elita i njihova rodbina veoma diskutabilnim zaslugama („ko je jamio – jamio!“) stekli neopozivo pravo da pljačkaju i prodaju sve što im dođe pod ruku, a što im nikada nije pripadalo. Državni vrh je učestvovao u tom kriminalnom činu nazvanom „privatizacija“ i morao je sve ozakoniti. Političari koji su postali kriminalci i kriminalci koji su postali političari donijeli su zakone da bi zaštitili sami sebe, a to se zove – savršeni zločin!
Sve je trebalo nečim opravdati, a Srbi su poslužili kao idealan odgovor za svako neugodno pitanje. Zašto Srbi? Pa, zato što su bili tu! Prema strogo zacrtanom planu i instrukcijama koje stižu iz Vašingtona i Berlina odvija se dugoročna strategija nacističko-ustašoidnog istrebljenja Srba. Istrebljenje je smišljeno i sistematski se provodi, a mržnja prema Srbima se koristi kao vješto odvračanje pažnje od stvarnih namjera – rasprodaje i posljednjih ostataka od ostataka hrvatskih preduzeća. Tuđman je čak išao tako daleko da se protivio obnovi Vukovara, kako bi time spriječio povratak Srba!!!
Dakle, Srbi su dežurni krivci, mada se s vremena na vrijeme kola lome na Jugoslovenima i komunistima, a Tuđman svoje zločinačke namjere nije krio. Sjetimo se samo nekih njegovih izjava u javnosti:
-  “Hrvatska je riješila srpsko pitanje u Hrvatskoj. Mi smo prihvatili povratak dijela Srba u Hrvatsku, kako bi onemogućili napade na Hrvatsku i prigovore kako je Hrvatska nastavak NDH i da ne želi ni jednog Srbina. Riješili smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12% i 6% Jugoslavena koliko ih je bilo. A 3% koliko će ih biti, neće više ugrožavati hrvatsku državu” (F.T. „Bespuća povijesne zbiljnosti“, str. 164)
-  „Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije želila. Mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostanost Hrvatske.“ (Dr Franjo Tuđman u govoru na Trgu bana Jelačića 24.5.1995.)
No, žrtve rata na području Hrvatske nisu samo Srbi, Jugosloveni i drugi koji se nisu uklapali u koncept „čiste“ Hrvatske. Hrvati i Hrvatska su i sami postali žrtve onih „velikih“ – ustaša i crkve u Hrvata! Nije daleko dan kada će to i sami Hrvati, pravi Hrvati, shvatiti, ali će istovremeno uvidjeti da su ostali potpuno sami, a to saznanje će biti veoma bolno. Tada će, naime, spoznati da je put do stvarne samostalnosti potpuno drugačiji od onog koji im je nametnut sa Tuđmanove govornice, a koju rado preuzimaju svi koji žele vlast.
Međutim, odluke se ne donose u Zagrebu, iako bi režimski političari to tako htjeli prikazati. Ne, oni su puki izvršioci naređenja iz Vašingtona i Berlina. Zagreb je slušao kada je trebalo razbijati Jugoslaviju, izvršiti genocid nad Srbima, prodati i uništiti cjelokupnu industriju, turizam, šume i poljoprivredu, kada treba odlagati nuklearni otpad, bušiti dno Jadrana tražeći naftu, a slušat će i kada bude trebalo primati izbjeglice iz arapskih zemalja i smještati ih u Slavoniju, Liku, Baniju, Dalmatinsku zagoru… Je li to prava perspektiva samostalne Hrvatske? Sigurno da nije, ali šta je alternativa?
Hrvatskoj je neophodna pomoć, a nju ne može očekivati od režima iz Zagreba. U nekim drugim vremenima imali su se Hrvati na koga osloniti, ali vremena su se promijenila. Dok su im kroz istoriju pomagali drugi, najviše Srbi koji su i sami tu živjeli, ovaj put se Hrvati moraju sami osloboditi napasti pljačkaša, kriminalaca, zločinaca, razbojnika, kvaziintelektualaca… Da li će to moći uraditi sami? Za to su potrebne nove generacije, čvrsta volja, nepokolebljivi ideali, vjera u uspjeh i – podrška zdravih i progresivnih snaga. Takve poduhvate je mnogo lakše i jednostavnije izvesti zajedničkim silama, kako smo to kroz istoriju nekoliko puta dokazali. A da bi se to postiglo neophodno je pozvati Srbe nazad u Hrvatsku. Međutim, Srbi to više ne žele. Dosta im je zabijanja noža u leđa.
A možda ipak postoji nada…
Autor: Dalibor
This entry was posted in Istorija and tagged , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink.

13 Responses to Hrvati će moliti Srbe

  1. Alen says:

    E moj druže. Jugosloven bi bio svestan da su Srpski i Hrvatski nacionalizmi zajedno uništili Jugoslaviju, jedan iznutra a drugi iz vana, i naravno ne samo oni. Jugosloven bi znao da je Milošević bio Jugoslovenski Trojanski konj. Jugosloven Srpskog porijekla bi bio dodatno kritičan prema Srpskom naionalizmu zato što je to i njegova lična sramota. Da nisi ti slučajno jedan od onih Srba koji se nazivaju u Jugoslovenima, a ni sami nisu raščistili s tim da im je ideja Jugoslavije uglavnom bila draga zbog “svi Srbi u jednoj državi” fantazije? Bilo kako bilo nemoj molim te da se predstavljaš Jugoslovenom i da brukaš nas koji to jesmo, barem dok ne savladaš neke osnovne lekcije iz Jugoslovenstva.

    • Утеривач says:

      Словеначки , па хрватски , па српски , па муслимански…. па било је тих “… изама” прилично. Лично мислим да је то наша колективна срамота! На тако малом простору толико “великих држва” и пуно ситних душа!

    • Jugosloven says:

      Postovani druze Alen,

      obicno se suzdrzavamo od reakcija na pisma citalaca, jer ovaj blog zelimo drzati otvorenim za polemiku, a to znaci da bas svako moze iznijeti svoje misljenje, bez obzira kakvo ono bilo. Naravno, pratimo nacin izrazavanja i brisemo dijelove tekstova ili cak cijele tekstove sa vulgarnim ili sadrzajima koji otvoreno zagovaraju mrznju, netoleranciju, netrpeljivost itd. Isto je i sa odgovorima posjetilaca s tom razlikom, da na njih reagujemo nakon objave.

      Iz svih nabrojanih razloga smo se opredijelili za sljedecu varijantu: prije objavljivanja sve tekstove pregledamo i postavimo na blog bez spornih dijelova. U svakom od tih slucajeva ime autora je izneseno na dnu objavljenog priloga, dok se na pocetku pojavljuje ime administratora. Do sada nismo imali problema i nadamo se da ce tako ostati. Hvala na razumijevanju.

      • Alen says:

        Poštovani,

        S obzirom da se suzdržavate, dosta ste obimno odreagovali a da ništa niste rekli. Mogli ste taj trud utrošiti na odgovor po temi, kad ste već kako kažete otvoreni za polemike.

        A da bi ja ipak rekao nešto vrijedno nula i jedinica u ovom komentaru, imam jedno pitanje za vas. Šta su vama Jugoslovenima ovog portala Milošević, SANA i ostale velikosrpske i četničke bande? Ne mislim da su vam iz oka ispali, ali želim da znam kakvo ste im mjesto dali u vašem viđenju naše zajedničke istorije.

        Unaprijed zahvalan

        • Jugosloven says:

          Poštovani druže Alen,

          da, u pravu ste, nisam sve rekao (napisao). Dakle, kao administrator mogu (pravo mi je prenijeto od članova koordinacije Udruženja „Naša Jugoslavija“) da postavljam tekstove onih učesnika, koji se pojave sa željom da njihov prilog bude objavljen. Znači, to što moj pseudonim stoji ispod naziva (u ovom slučaju: Posted on 10/01/2016 by Jugosloven) ne znači da je tekst moj, već da sam ga ja samo postavio na blog. Ime autora stoji UVIJEK na dnu priloga. Da li će on reagovati na Vaš komentar ili ne – to zaista ne znam.

          Što se, pak, tiče likova koje ste naveli, ali i onih čija imena nisu ovdje – od Slovenije do Makedonije – njihova istorijska uloga je, za mene, najprije kao čovjeka, a onda i kao Jugoslovena, izrazito negativna. Takođe, svi oni sa kojima zajedno radim na raznim projektima u okviru spomenutog udruženja, ovoj temi pristupaju na isti način. Mnogo toga se može nači na našoj stranici (www.nasa-jugoslavija.org), pa o tome ovdje ne bih dužio.

          Drugarski pozdrav

  2. Alen says:

    Poštovani,

    Hvala na pojašnjenju i odogovoru na moje pitanje. Ja sam u svojoj originalnoj reakciji na članak po meni očigledno sročen u odbranu srpskog narativa odmah diskvalifikovao sve nacionalizme na našim prostorima, uz kontekstualno isticanje srpskog nacionalizma. Po pitanju toga gdje smo svi mi pali na ispitu u odbrani Jugoslavije, svaki narod ima svoj čvor. Dok su separatistički narativi lakši za raskrinkati u svojoj očiglednosti, mada su i oni zakamuflirani perfidnim prespajanjima Jugoslovenskog sa novo nastalim patriotizmima poduprtim sa rijekama krvi koje su prolivene u zadnjim ratovima, srpski nacionalizam kao narativ koji je kidnapovao Jugoslaviju iznutra je taj koji je u velikoj mjeri poistovjećen sa Jugoslavijom, i kao takav odradio svoj dio u razaranju Jugoslavije diskreditujući njenu suštinu i olakšavajući posao separatističkim narativima. Zbog toga sam izuzetno osjetljiv kad vidim tragove velikosrpske ideologije potpisane Jugoslovenskim imenom. Držim da je zajednički zadatak nas Jugoslovena rehabilitovati ime Jugoslavije i njene tekovine u društvima koja su nastala njenim raspadom, i u tom procesu svak od nas mora pomesti svoje dvorište.

    • Утеривач says:

      “Господине” Алене. ја не видех ни “ј” од вашег југословенства сем изражене мржње и квалификације из неких надам се заувек прохујалих времена. Југословенство се не гради на мржњи већ на правди, љубави и поштењу и према другима а најпре према себи . Зато, немојте се “китити” југословенством пошто то нисте. Југословенима су потребни најбољи из сваког од нашиих народа, а такви мржњу не сипају око себе. Ваше “југословенство” је лажно и то је очигледно или очито! А Ви решите најпре проблем са собом и својим двориштем а онда неће бити проблема да се свакоме да право место и у историји и у сећању и на ђубришту!

  3. Alen says:

    Slušaj “drug”, da sam ja napisao članak na Jugoslavenskoj stranici koji je opravdavao bilo koji nacionalni narativ devedesetih godina, onda bi ti imao puno pravo da mi pričaš o mom dvorištu. Ali nisam. Šta više prva stvar koju sam pročitao na ovom Jugo blogu je bio ovaj članak pod nazivom “Hrvati će moliti Srbe”. To mi daje puno pravo da kritikujem ovo dvorište koje nosi Jugoslovensko ime. Ako je vama ta tema u duhu Jugoslovenske ljubavi, ili ste u zabludi ili zlonamjerni. U svakom slučaju imam puno pravo da se postavim nadmeno kad mi se neko predstavi Jugoslovenom iz “jadni Srbi ni krivi ni dužni” narativa. Toliko o dvorištima.
    Drugo, što se tiče mržnje i drugih uvreda, to nije dostojno odgovora. I usput je bez jednog jedinog argumenta. Ali evo, u dijalogu smo silom prilika, pa ti dajem šansu da argumentuješ svoju opasku. Samo da se razumijemo, kad završimo taj razgovor očekivaću puno izvinjenje za svaku proizovljnu insinuaciju, da ne kažem uvredu, iz tvog prethodnog mjesečarenja tipkama.

    • Утеривач says:

      Ja ne pomenuh ni jednog Hrvata, ali pomenuh nacionalizam, ne pomenuh isto tako ni Jednoh Srbina, ali pomenuh nacionalizam, i jos po neke nacionalizme i ne osudih nikoga ponaosob ali osudih nacionalizme! I kao neko čija je država (Jugoslavija) razorena od strane navedenih nacionalizama s punim pravom mržnju ne smatram poželjnom niti bliskom jugoslovenstvu! A vi gospodine Alene i dalje “furate mržnju” i na kritiku mržnjom uzvraćate! Onaj koji mrzi i ne razlikuje narod od zločinca nije dobar čovek pa otuda vi niste dobri ni kao Hrvat, ni kao Srbin ni kao Slovenac , ni kao Musliman, da biste bili dobar Jugosloven! Dobar čovek je dobar i kao Hrbvat i kao Srbin i kao Musliman a loš je svima loš! Što se inicijalnog teksta tiče rekao bih da je poruka da se ” na nesreći sreća ne gradi” i da citram kur-an: “Ne postoji dobro delo proisteklo iz loše namere” ! I da znate šta god više napisali neću vam odgovarati ! Za mene je ovaj razgovor završen i vaše kvalifikacije me ne zanimaju zbog toga što ste pokazali kakvi ste!

  4. Frederik says:

    Srpski i hrvatski nacionalizmi zu zajednički akcijom iznutra razbili Jugoslaviju, iako su im putevi nastupanja bili različiti. Nije istina da je jedan u tom procesu bio prije drugoga, t.j. “krivlji” od drugoga, to je deo teze “Srbi su krivi za sve”, gde se međunacionalna politika SFRJ svodi na jednostavne odnose “akcije i reakcije”, kao što nije ni istina da “Srbi nisu krivi za sve”, teze koja opravdava Miloševića i njegovo vreme. Obe teze su pogrešne, za mene je to isto gluparenje kao ono “svi Hrvati su ustaše” ili ” svi Srbi su četnici”. Sve teze ovakvog tipa postoje samo da bi zamaglile pravi tok stvari i njihove uzroke, a to je da smo doživeli klasičnu birokratsku kontrarevoluciju, izvedenu od strane Republičkih državnih organa, uz pomoć i uz korišćenje nacionalističkih elemenata unutar naših naroda. Na ovo smo bili upozoravani već od vremena Lenjina i Roze Luksemburg, kao i od strane Tita i Kardelja. Čak mi se čini da smo im unapred opisali šta tačno i na koji način treba raditi, da bi se razbila jedna socijalistička zajednica, jer nije ni malo slučajno da su kontrarevoluciju izveli upravo neki od naših najboljih partijskih kadrova, polaznici, ali i direktori naših vodećih političkih škola u to vreme.

    Barem što se tiče SFRJ su i jedan i drugi nacionalizam u tom vremenu bili ostaci nacionalnh sukoba Kraljevine, koje je naša socijalistička zajednica pokušavala trajno rešiti naprednijim društvenim uređenjem, u kome su nacionalni zahtevi zadovoljeni rešavanjem u klasnoj borbi i vodečom ulogom radničke klase u društvu. Činjenica je isto tako da dok je postojao taj vodeći položaj radničke klase unutar SFRJ ispoljavanja nacionalizama skoro da nije ni bilo, treba samo pogledati novine, radio i televizijske emisije pedesetih i ranih šestdesetih godina.

    Nacionalizmi su postojali i iznutra i izvana, pasivno u domačinskom ambijentu seoskih područja, a aktivno u “neprijateljskoj emigraciji” Zapadne Evrope, amerićkog kontinenta i Australije, ali i u društveno-političkom dešavanju unutar SFRJ. “Hrvatsko proleće” i “srpski liberalizam” su samo jedan deo, i to onaj ekcesni, sa kojim smo se pokušali obračunati Brionskom sednicom, onaj drugi, značajniji, koji je zaista pripremio razbijanje zajednice, je bio izražen u razbijanju jugoslovenskog tržišta, osnaživanju nacionalnih privreda, nacionalnih banaka, njihovo konkurenstvo unutar Jugoslavije, pa do otvorenog rada republičkih privrednih Komora i Saveza komunista protiv ZUR-a i sistema samoupravljanja. Ovakvoj “igri” Beograda i Zagreba od početka sedamdesetih su se lagano pridruživali i svi ostali nacionalizmi, svako na svoj način i u okviru sopstvenih mogućnosti (“Republika Kosovo”, organizovanje fundamentalnog islamizma do “Sarajevskog procesa”, medijska antijugoslovenska kampanja u Sloveniji, ali i “promašene investicije” šečerana u Vojvodini i energetskih objekata u Hercegovinij, kao izraz “lokalnog nacionalizma”). Ono što smo doživeli devedesetih je bila kulminacija ovakvih međusobnih odnosa republičkih vrhuški, koji su u decenijama prije toga od naroda i radničke klase preuzeli “nacionalnu komponentu” i legitimitet zastupanja njenih nacionalnih interesa.

    Tekst koji mi ovde komentarišemo se bavi trenutnom političkom situacijom u Hrvatskoj i po meni polazi od tačke gledišta da njegovi čitaoci poznaju sve ovo što sam u ovom komentaru do sada napisao. To može biti njegova osnovna greška, koja izaziva polemiku, ta pretpostavka da će ovo čitati samo izdiferencirana čitalačka publika, sa sličnim kriterijumima i političkim (praktičnim) shvatanjem. Iako je autor pokušao ispričati pred(h)istoriju ovakve političke situacije iznošenjem hronoloških događaja suživota Hrvata i Srba na ovim terenima (koji u vremenima tog suživota nisu ni približno uvijek bili hrvatski, nego i mađarski, austrijski, italijanski i jugoslovenski), očigledno nije uspeo zadržati pažnju nepažljivog čitača. Njegova svrha je ali, barem ja to tako shvatam, bila kritika raširene upotrebe jedne od gore navedenih teza u današnjem hrvatskom društvu, u medijima i na političkoj pozornici, ali i u krugovima “običnih” i “prosečnih” hrvatskih obitelji, u svakodnevnim hrvatskom “domovima”; upotrebe koja se zadnjih decenija redovno i blagovremeno pojačava shodno predizbornim kampanjama političkih sudionika u Hrvatskoj. Ovaj proces se ponavlja i po potrebama Beograda i njegovim predizbornim unutrašnjim kampanjama, to je ono novo na kvalitetu poslednjih šest godina. Posledice ovakve upotrebe ovakvih i sličnih teza u hrvatskim medijama je i zaustavljeni proces povratnika u svoje domove na tlu ove Hrvatske nakon ratnih razaranja i proterivanja poslednjih decenija, kao i osiromašenje hrvatske demografske slike zadnjih nekoliko vekova, jer mu nedostaje jedan dobar deo srpskog življa, ne samo kao jedan važan deo privrednog i kulturnog života Hrvatske, zbog svojih kontakata prema Srbiji, Crnoj Gori i istoku uopčeno, nego i zbog daljnjeg razvijanja i učvršćivanja demokratskih procesa u budućnosti. Najnoviji primeri aktuelne antisrpske kampanje u Hrvatskoj su jasenovačke Komemoracije i pojačana katolizacija hrvatskog društva, od dečijih domova i jaslica, pa preko školskih ustanova, do državnih komunalnih i Sabornih organa vlasti. Istovremeno se fizički napadaju bezbrojni novinari i ostali autori, obavezno uz pogrdne “jugoslovenu”, “komunjaro”, ali i “četniku”, “Srbine”, ako im slučajno porodična loza uz to nije “čisto prava” hrvatska. To je tema ovog teksta gore, aktuelna pljuvanja po ljudima i skupinama u Hrvatskoj na nacionalističkoj osnovi, uz primene svih poznatih rasističkih kriterijuma prepoznavanja “onih drugih”. Svrha i posledica toga je i gubljenje ličnog i nacionalnog identiteta svakog Hrvata ponaosob, u toj skupini “čistih” Hrvata. To će biti, ako se ovako nastavi, pravedna istorijska kazna za političku pasivnost “običnog” i “normalnog” Hrvata, zato što ne diže svoj glas protiv postupaka i dešavanja unutar “njegove” nacionalne države, protiv pripadnika drugih nacija i nacionalnih manjina.
    A što se tiće Srba i njihovih nacionalistićkih problema unutar Srbije ili šireg regiona, slobodno napišite nekakav tekst i na tu temu, pa ćemo i to komentarisati. Meni se samo ne sviđa da si bilo ko uzima onaj deo slobode osude drugih ljudi na osnovu mišljenja ( ” ti si ovo ili ono” ili ” ti nisi ovo ili ono”), jer ja ne sudim ljudima, nego mišljenijima. Uz to zadržavam si za pravo da: 1.) imam pogrešno mišljenje dok mi ga neko argumentom ne promijeni i 2.) i drugi ljudi ostaju za mene ljudi iako imaju (po meni) drugačije i “pogrešno” mišljenje.

  5. Alen says:

    Druže Frederik,

    Hvala na elokventnoj reakciji. Dijelim vaše viđenje uloge nacionalizama u razbijanju Jugoslavije s početka teksta. Što se tiče kraljevine Jugoslavije, meni ta Jugoslavija ne predstavlja ništa. Jedino što ta Jugoslavija ima zajedničko sa Titovom Jugoslavijom kakvom je ja doživljavam su ime i težnja svih južnih Slavena da žive u jednoj državi. Ali, poštujem da vaš sentiment doseže do nje. Dalje, do suštine problema raspada Jugoslavije, vaša perspektiva birokratske kontrarevolucije nije prizma kroz koju gledam stvari, ali vjerujem da smo tu u istoj ravni. Ja se fokusiram na to da su nas i našu zemlju su razbili razni unutrašnji i vanjski akteri koji su probudili u ljudima ono najgore, okupili sav ološ i oportuniste koji se dobro snalazio u takvom sistemu vrijednosti, stvorili pljačkaška društva i uvukli većinu u tu močvaru. U prvom planu je bilo razbijanje našeg društva kao prijetnje kapitalizmu i pljačkanje bogatog leša Jugoslavije,

    Što se tiče teksta koji komentarišemo, čak ni nakon trećeg čitanja, sa svim na što ste skrenuli pažnju u vidu, ne mogu se oteti istom dojmu koji imam s početka. Moja reakcija je bila drska i diskriminirajuća, zbog čega se autoru teksta izvinjavam, no i dalje držim da je tekst obojen tihim srpskim nacionalizmom, koji je u piščevom slučaju, a čini mi se donekle i vašem, utkan u način na koji vi doživljavate Jugoslaviju drugačije od mene, a siguran sam i od mnogih drugih. Možda dio odgovora baš i leži u Kraljevini Jugoslaviji koja pored svih plemenitih težnji je na kraju krajeva bila monarhija na čijem čelu su nalazila dinastija Karađorđevića, Srba. Toliko o tome.

    Vaš stav da je tekst pisan sa pretpostavkom da oni koji ga čitaju poznaju sve što ste i vi na početku napisali je u najmanju ruku klimava polazna tačka za odbranu piščevog narativa. Prvo, to je samo vaša pretpostavka, kako i sami kažete. Drugo, ova stranica je dostupna javnosti. Mnogi će doći da vide i ocjene šta se tu piše iz raznih razloga, da izostavimo zlobne za ovu priliku. I biće to ljudi različitih viđenja. Ako prvi tekst koji pročitaju slovi “Hrvati će moliti Srbe” i pri skeniranju teksta koji je već sam sebi naslovom dao predznak primjete da je 80% tijela teksta o tome kako su se Hrvati ogriješili od srbe a Srbi su se ni krivi ni dužni eto samo se zadesili tu, onda tim “nepažljivim čitačima” nije za zamjeriti ako se odluče da autor pliva u srpskom narativu deklarišući se Jugoslovenom, i napuste stranicu zauvijek. Istina, taj isti Jugosloven se na početku izjašnjava onim kojem su podjednako bitne i Hrvatska, I BiH i sve redom. Interesantno da nakon te deklaracije ne postoji ni jedna referenca u daljnjem tekstu koja bi je i potvrdila stavom, već se vrti oko toga da su Srbi ti koji su doživjeli groznu nepravdu, i kao takvi moralni pobjednici koji eto možda i daju šansu jednog dana Hrvatima nakon svega što su im i učinili.

    Da, vi kažete da je tekst esencijalno analiza zla koje je obuzelo Hrvatsku državu. Ovdje moram napomenuti da se riječ Srbi, u svim padežima, pojavljuje u tekstu 30 puta. Samo par puta je kontekst iole obostran ili pomirljiv, kad autor piše o davnoj prošlosti i kad kaže da su i “Hrvati i Srbi bili stvoreni za experiment”. Sva ostala pominjanja su u “jadni Srbi ni krivi ni dužni” narativu. Ne vidjeh nigdje bar mrvicu refleksije o tamnoj strani Srba u ponuđenoj hronologiji. Pa i da je namjera teksta ta koju sugerišete, ne može se to zlo analizirati izvađeno iz konteksta od svih drugih zla sa kojim je tango i plesalo, a pogotovo ne ako to objavljujete na Jugoslovenskoj stranici, i izričito ne ako su Srbi već uvedeni kao objekat prema kome je to zlo najviše i ispoljeno.

    Ja u autoru teksta koji komentarišemo vidim čovjeka koji boli iznutra. On boli za tom Jugoslavijom, ali je istovremeno zatočen u patnji srpskog narativa. On jeste Jugosloven, ali je kolapsirao jugoslovenski identitet sa tradicionalnim srpskim. To je ta ista zatočenost koja je odbila mnoge ne Srbe od Jugoslavije.

    Pozvali ste me da napišem nešto o srpskom nacionalizmu. Ja ne želim pisati o srpskom nacionalizmu van Jugoslovenskog narativa. Tu je već uglavnom sve rečeno. Ono o čemu mislim da trebamo razgovarati je taj kolaps Jugoslovenskog sa tradicionalnim Srpskim identitetom, o čemu ja u svojim reakcijama ovdje i pričam.

  6. Frederik says:

    druže Alene
    i ja vrlo često , pogotovo mladim levičarima, kada to moram učiniti jednom rečenicom, kažem da je razbijanje SFRJ bila najbolje organizovana pljačka dvadesetog veka na evropskom kontinentu i tu se slažem sa vama. Sebi sam ali uvek dužan objasniti celokupnije na osnovu mog dosadašnjeg znanja, a ono je velikim delom marksističko, tako da je moja gornja definicija onoga što se desilo proizvod tog mog (pred)znanja i mojih razmišljanja, naravno bez preteznija na atribut istine.
    Polemika koja se ovde “rasplamsala” je , po sebi, pozitivna, barem za mene, jer sam kroz nju saznao jedno par novih razmišljanja, i zato sam vam zahvalan obojici, Alene i Uterivaču. Vaše razine komunikacione kulture neću komentarisati, jer me to ni ne interesuje, mene interesuju mišljenja.
    Ni ja ne želim pisati o srpskom ili bilo kom drugom nacionalizmu van konteksta jugoslovenske ideje i prakse, jer mislim da je to onda ipak (kada je van tog konteksta) stvar svakog od tih naroda iliti nacija ponaosob, što delimično pogađa onaj deo teksta gore, koji se bavi dešavanjima nakon ukidanja samoupravljanja, uvođenja višestranačkog sistema, razbijanja Ustava SFRJ od strane Srbije i osamostavljivanja Hrvatske i Slovenije. Za mene su danas sve to “bivši” jugoslovenski narodi i ovo je moja misao s kojom se mnogi moji drugari ne slažu, al ja imam svoje argumente: pod jedan, izašli su iz jugoslovenske zajednice, na ovaj ili onaj način, sa ili bez narodne volje, svejedno, al izašli su de facto; pod dva, tko zna tko će ubuduće biti “jugoslovenski” narod, u nekoj sledećoj multinacionalnoj zajednici jugoslovenskog tipa (na osnovama jugoslovenske ideje) ? Drug koji je napisao ovaj tekst gore zadržava si pravo kritikovati hrvatsko-srpske odnose ( ili možda samo odnos Hrvata prema Srbima ) i nakon SFRJ, i to je njegovo pravo.
    Autor ovog teksta ne gleda iz istog ugla na ovo što sam ja upravo napisao,možda delimično slično, možda i ne, ali me to ne provocira ga diskvalifikovati kao Jugoslovena. U međuvremenu sam upoznao vrlo različite Jugoslovene, koji su to iz različitih pobuda i ideala, i naučio sam ih sve akceptirati onakvim kakvim jesu: različitim. Tu smo mi Jugosloveni mnogo bogatiji u odnosu na sve moguće nacije u našem okruženju. E sad, druga je stvar, naravno, kada se jugoslovenske teme obrađuju s tački političkih mišljenja i angažovanja, tu je već, naravno, važno ko kakvo mišljenje ima, kako ga prezentuje i šta hoće postići s njim. Mi nismo na ovom blogu želeli podvući samo političku crtu tekstova i komentara, to je opisano i na početnoj strani ( http://jugosloveni.nasa-jugoslavija.org/ ), jer nismo Partija, u kojoj se mora slediti određena politička linija, nego Udruženje građana, sa svim njegovim unutrašnjim različitostima.
    A što se tiče “kolapsa Jugoslovesnkog sa tradicionalnim srpskim identitetom”, već samo navođenje ovako definisane teme izaziva u meni nekoliko početnih razmišljanja i dvoumica. Teško bih vam oprostio da ne napišete i objavite vaš tekst na ovu vašu zadatu temu (ovo pišem naravno sa osmehom na licu, jer vas “prozivam” kao da smo na Facebook-u, znači izvinjavam se unapred ako vas sa tim dovodim u nezgodu).

  7. Dalibor says:

    Pozdrav svima,

    zadnjih nekoliko dana nisam dolazio ovamo i pozitivno sam iznenađen činjenicom da se diskusija razvila upravo na tekst čiji sam autor.

    Najprije o samom tekstu. Naime, iz mog ugla posmatranja stvari izgledaju onako kako sam ih opisao, a to je (ponavljam) da će doći vrijeme kada će Hrvati (zaista) moliti Srbe da se vrate, ali ovi to neće htjeti. Na tome im niti mogu, niti želim zamjeriti. No, da ne dužim, sve što sam o tome htio reći napisao sam. Ipak, javljam se, jer vidim da se to, na neki način od mene očekuje.

    E, sad, da li ovaj tekst odslikava moju privrženost jednoj ili drugoj strani, odnosno da li time pokazujem da više optužujem ovu ili onu stranu? Kroz to se postavlja pitanje i da li sam zbog toga dobar ili loš, odnosno da li sam uopšte Jugosloven i, ako da, da li ONAJ? Odgovor na oba pitanja je stvar interpretacije i ja, iskreno rečeno, nemam namjeru da svoje jugoslovenstvo stavljam na bilo čiju (zlatnu) vagu. Zašto? NE POSTOJI katalog kriterija po kom bi neko mogao (trebao, morao) biti prikazan kao veći (bolji) ili manji (lošiji) Jugosloven. Sve i da postoji, on ne bi mogao natjerati mene ili bilo koga drugog da se zbog toga osjeća ili ne osjeća Jugoslovenom. Kako? Vrlo jednostavno. O pripadnosti nekoga bilo kojoj nacionalnosti (pa i jugoslovenskoj) odlučuje isključivo sam pojedinac. To znači da svako ko to želi, može da se osjeća pripadnikom bilo koje nacionalnosti, a da mu to NIKO nema pravo osporiti, pa čak ni sami pripadnici te nacionalnosti.

    Na teritoriji nekadašnje SFRJ je, od samog kraja 80-ih, a naročito početkom 90-ih, pa do današnjih dana, uzus da svako sebi uzima za pravo određivati nekome kojoj nacionalnosti pripada, pa se onda počnu brojati preci ovi, djedovi oni, pa živiš ovdje, pa baba ti je ove vjere, a otac i majka one… Proći će još mnogo vremena dok se taj narodni običaj izmijeni, da ne kažem iskorijeni, jer ne vjerujem da će nestati.

    Državljanstvo je već sasvim druga tema i o tome se nema potrebe mnogo diskutovati. Postoje zakonske odredbe u svakoj državi, prema kojima se državljanstvo može ili ne može dobiti, odnosno prema kojima svaki pojedinac automatski (rođenjem) postaje državljanin dotične zemlje. Nadam se da se sa mnom po ovom pitanju možete složiti.

    Izvorni tekst o kom ovdje diskutujemo, je, ponavljam, odraz moga ličnog pogleda na činjenično stanje i tako sam ga iznjeo. Da li je „narativ“ srpski ili hrvatski – stvar je zapažanja i interpretacije. Očigledno je linija između tzv. antihrvatstva i tzv. prosrpstva (ili obratno) veoma tanka i (na našim balkanskim visoravnima) uvijek povezana sa emocijama, pa lako „planu“ diskusije u kojima se autoru ovakvih ili sličnih tekstova imputira ovo ili ono. Niti se osjećam napadnut, niti pravo ili krivo optužen. Čak naprotiv, veoma mi je drago čitati komentare bogate različitim mišljenjima i zapažanjima iznesenog. Treba, ipak, uzeti u obzir da se radi o tekstu, a ne o nekom naučnom radu, te se, stoga, ne može očekivati dublja analiza svih strana. Kada bih se bavio time tako široko jednostavno bih morao uzeti u obzir sve naše narode „od Vardara, pa do Triglava“ i, neizostavno, vanjsku (međunarodnu) komponentu. Budimo realni – tome ovdje nije mjesto.

    Primjera radi sigurno je potrebno napisati tekst o tome kako su Srbi sebe (pogrešno) shvatili kao „branioca“ Jugoslavije (treba analizirati takav njihov stav) i kako su, sve i da jeste tako (a nije), izabrali totalno pogrešan način da to pokažu. Slično se može pisati o svim stranama. Možda nekome „proradi crv“, pa se prihvati tog posla.

    Još nešto na kraju. Stav o onome, o čemu sam pisao, je samo moj, kao što su i mišljenja u komentarima samo vaša. Vlasnicima bloga se zahvaljujem što su ga prihvatili i objavili. Isto tako se zahvaljujem čitaocima i komentatorima za vrijeme i trud uložen u analizu. Nadam se da će tako biti i u buduće.

    Dalibor

Hinterlasse eine Antwort

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind markiert *

Du kannst folgende HTML-Tags benutzen: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>