Izbjeglička kriza u Evropi

Izbjeglička kriza prouzrokovana rušenjem navodnih diktatorskih režima u Iraku, Libiji, Siriji… traje već nekoliko mjeseci. Većina izbjeglica, prema novinskim izvještajima želi  u najrazvijenije Evropske zemlje. Poimenice Njemačka, Švedska, Danska, Austrija. To su države koje će na kraju te izbjeglice dobiti i na neki način ih zbrinuti. Ili vratiti vlastitim državama, ukoliko su poznate, što u velikom broku slučajeva nije tako. Poznato je da su ljudi bacali svoje putne isprave i dokumente kako bi zametnuli tragove svoga podrijetla i na taj način prisilili države da ih prime i zbrinu.
Ali šta je sa državama kroz koje izbjeglice prolaze do svoga cilja. Šta je sa Turskom, Grčkom, Makedonijom, Srbijom, Hrvatskom, Slovenijom i Mađarskom. U nedostatku diplomatskih dogovora na EU nivou, sukobljeni sa velikim financijskim izdacima za privremeno zbrinjavanje izbjeglica i transporta kroz vlastitu državu, one su počele dizati ograde prema susjedima (Mađarska, Austrija, Slovenija). Još nedavno je Evropa ukinula granice između svojih članica, a sada se podižu žičane ograde. I to čak i između NATO članica. Dokaz je to da Evropa nije dorasla većim problemima kao što je izbjeglička kriza, dok se za NATO  ne treba čuditi, šefovi NATO-a (čitaj Amerika) nisu tom krizom pogođeni.
Izbjeglice ne biraju sredstva kako bi spasili svoju glavu i živote svojih porodica, pa izdvajaju velike sume novaca (koje vjerovano niti nemaju, nego se zadužuju). Taj novac predaju ratnim profiterima koji im obećavaju transport do Evrope. Ti isti profiteri ih prevoze iz Sjeverne Afrike ili Male Azije u Italiju, Grčku u malim ostarijelim i prenapućenim brodicama koje su zapravo predviđene samo za ribarenje na udaljenosti do nekoliko km od kopna, a ne za plovidbu preko Sredozemnog mora. Posljedice toga su havarije i stotine ljudskih života, među njima i djece. U te se ratne profitere pokazuje prstom i postavlja ih se, barem na papiru, na stup srama.
Zadnja u nizu takvih havarija su dogodila prije 10-tak dana između Turskog kopna i Grčkog otoka Lesbos, i opet će prst srama biti uperen u one koji su novac kasirali od žrtava da im pruže minimalnu šansu da spase svoj život i da negdje drugdje započmu novi život. Novi život vrijedan ljudskog roda. Sa pravom se prstom ukazuje na njih, jer koriste ljudsku nesreću kako bi zaradili, a to je, pravno gledajući, kriminalna radnja za koju se mora pravno odgovarati. Mislim da se o tome ne mora diskutirati. Ali, čovjek se mora upitati da li su oni jedini u koje se mora ukazati prstom i postaviti na stup srama. Ili i u tom slučaju vladaju prirodni zakoni simbioze. U biti to je samo posljedica politike rata koju provodi kapitalistički svijet kako bi držao stanovništvo u strahu, a sve sa ciljem da bude poslušno. Stoga je potrebno prst uperiti u politiku. Ali kako staviti na stup srama nešto imaginarno, nešto što stoji samo na papiru, pa prema tome nije stvarno dodirljivo. Vrlo jednostavno. Potrebno je prst uprijeti na one koji vode politiku, i njih staviti na stup srama. Poimenice su to Predsjednik SAD-a Barack Obama, Njemačka kancelarka Angela Merkel, Kralj Saudijske Arabije Salman ibn Abd al-Aziz Al Saud, Predsjednik Francuske François Gérard Georges Nicolas Hollande… i svi oni koji ih podržavaju, odnosno koji im naređuju što da rade. Njih se mora pitati zašto tu ljudsku katastrofu nisu spiječili, odnosno zašto su je prouzročili? Zar ništa ne poduzeti da se spasi ljudski život nije ravno ubitstvu. Po tome su oni masovni ubice koji nekažnjno šetaju svijetom i stanovništvu mažu oči tobožnjim diplomatskim pokušajima da se konflikti prevaziđu.
Teško me može netko uvijeriti da nije bilo moguće u izbjegličkim logorima u Turskoj, Siriji ili negdje drugdje organizirati pomoć i otvoriti biroe za predavanje i rješavanje zahtijeva za azil? To bi pridonijelo da se u cijelom kaosu koji se nekontrolirano širi Evropom uvede reda. Stanovništvo bi imalo mirnije dane, tjedne, mjesece, izbjeglice bi se osjećali zbrinuti kao ljudi i što je najvažnije ne bi bilo toliko mrtvih. Ali to očito nije bio cilj. Cilj je bio uvesti nemir među stanovništvo, pa onda sitnim potezima-diplomatskim sastancima i razgovorima pokazati kako se oni trude da narodu bude bolje i na taj način sakupljaju glasove za slijedeće izbore.
John Cooleman je imao pravo kada u svom djelu “Kommitee 300″ kaže da je unošenje nemira među stanovništvo dio strategije vladajuće klase koja nema apsolutno nikakvog interesa zaštititi narod nego im je glavni cilj zaraditi zelene novčanice. Da li im je zelena boja toliko važna je isto upitno. Rado bi oni uzeli i neku drugu.
Jasno, postavlja se pitanje zašto SAD uporno ćute kada su u pitanju izbjeglice, iako je javna tajna da su oni glavni krivac za postojeće stanje. Tamo gdje je američka čizma jednom kročila, tu trava više ne raste
Autor: Zlatko
This entry was posted in Kapitalizam and tagged , , , , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink.

Hinterlasse eine Antwort

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind markiert *

Du kannst folgende HTML-Tags benutzen: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>