Jedna jugoslovenska priča

Još jedno pismo naših čitalaca, koje svakako vrijedi pročitati, a osvrće se na neke lijepe uspomene iz djetinjstva.

ODRASTANJE UZ BAKU I DJEDA
Da, sjećam se mnogo toga! Proživjela sam ugodno djetinjstvo, lijepo školsko doba, ostale su lijepe uspomene.
Odrasla sam uz jednog vrlo mobilnog djedu, tako zvani nemiran duh u neprekidnom pokretu od 14. godine života do smrti. Rodnu kuću u Somboru napustio je vrlo mlad, jedino on, dok su braća i sestre ostali u familiji. Djeda je govorio tri jezika: mađarski, njemački i italijanski. Kao Austro-Ugarski vojnik prošao je kroz zarobljeništvo u Monte Casinu, bio je tip čovjeka “sam svoj majstor” i ne znam kojim zanatom nije vladao, važio je čak kao najstariji šofer Jugoslavije. Boravila sam već u SR. Njemačkoj kad je “Vijesnik” o tome objavio članak, čini mi se na naslovnoj strani. Nasmijala sam se od srca. Vjerovatno je moj djeda taj isti tip te davne agilne generacije kojoj je pripadao i Josip Broz Tito, samo što se moj djeda nije bavio politikom, nego je aktivno agirao kao odgovoran građanin i spasio u okviru građanske odgovornosti dvije židovske familije, uz opasnost za vlastiti život.
Iza kuće mog djeda i moje bake bila je za vrijeme Drugog svjetskog rata plasirana njemačka radio-stanica koja je redovno obavještavala o pravcu kretanja njemačke vojske. Glas radio-spikera dopirao je jasno do našeg vrta i moj je djeda, koji je razumio njemački jezik, sve te podatke prosljeđivao dalje u partizane. Na koji način? Svake subote ili srijede, ne sjećam se točno, dolazila je partizanska kurirka, presvučena u seljanku koja je najprije odlazila na tržnicu da proda voće i povrće, a po povratku se vraćala kao posjeta u kuću djeda i bake, da ih snabdije živežnim namirnicama. Ceduljica na kojoj su bile zapisane „izvjesne informacije“ zašivala se u rub široke seljačke suknje, odnosno u jedan od slojeva narodne nošnje.
Međutim, rijetko kad ostaje nešto vječna tajna, tako da su s vremenom moji djeda i baka također zauzeli mjesto na listi za Jasenovac. Na to ih je upozorio jedan susjed, ustaša, i preporučio im da bježe, što moja baka nije prihvatila. Tako je odlučeno da se spasi moja mama. Baka joj je rekla, neka ide van da se igra i kad dođe ona teta seljanka koju već pozna, neka ode s njom u šetnju. Mama mi je jednom prilikom ispričala da je ta šetnja trajala cijelo poslijepodne, da je pala noć, da od umora više nije mogla da hoda i upravo je u trenutku iznemoglosti odjednom osjetila kako propada u zemlju, naime u rov. Partizani su po okolnim šumama iskopali rovove pripremajući napad na Novu Gradišku. Akt oslobođenja grada spasio je djeda i baku od Jasenovca, a mama se vratila s partizanima kući. Šta se izdešavalo nakon toga, druga je priča, priča svakog rata, popratni događaji svakog dubokog preokreta.
Baka je jednom napomenula da je nakon oslobođenja 14 dana vladala osveta, da se samo strijeljalo, dok netko nije zaveo red. Bilo je dovoljno samo napomenuti da je netko negdje surađivao s Nijemcima ili ustašama (iako to možda i nije bila istina), odmah se odvodilo i strijeljalo, ništa se nije provjeravalo. Tako je greškom ubijen jedan zubar, otac školskog prijatelja moje mame, a koji je mnogo godina kasnije bio moj profesor kemije za vrijeme pohađanja gimnazije. Da moj profesor kemije nije baš bio naklonjen SFRJ, jasno je. Njegov otac, dotičan zubar, vodio je zubarsku ordinaciju u koju su navraćali uglavnom ustaše i njemački vojnici, tako da su mnogi mislili da s njima surađuje, što nije bilo točno. Naprotiv. On je informacije koje bi saznao u ordinaciji prosljeđivao mom djedu, a moj djeda dalje, što se nije znalo. Djeda je pokušao da ga spasi, ali stigao je prekasno.
Interesantno je da je moju mamu koja je 90-tih godina renovirala kuću svojih roditelja upravo iz Haife nazivala i upozoravala na dolazeći rat jedna od židovskih familija koju je spasio moj djeda. Poslušala je u zadnji čas. Kuća je zapaljena, opljačkana i dva preostala vanjska zida leže do danas zarasla u travu. Tako se na neki način zatvorio krug.
Moja baka potječe iz Slavonske Požege, otac Mađar, majka Hrvatica. Njenu majku, moju prabaku, upoznala sam čak i ja, umrla je s 98 godina. Baka je redovno putovala u Sl. Požegu da je posjeti, živjela je kod jedne od bakinih polusestara. Moja se prabaka udavala tri puta i tri puta je ostajala udovica. Bakin polubrat bio je zaređeni Franjevac i jedno je vrijeme boravio u franjevačkom samostanu kod Nove Gradiške, u mjestu Cernik, tako da je u jednom određenom vremenskom periodu dolazio nedjeljom na ručak, zato se i njega sjećam. I sjećam se da je s njim uvijek bilo moguće razgovarati na razuman način.
Baka je bila istinski religozna osoba, nikakav fanatik, nikakav pseudo vjernik. Odrasla sam kod nje i ni jedan me trenutak nije ostavljala samu, pratila sam je kao malo dijete svugdje, tako i u crkvu, gdje sam naročito naporno doživljavala jesenje večernjice, male mise, mjesec dana, svaki dan u 18 sati, po 45 Minuta, a danas se propagira kako je posjeta crkvi tada bila zabranjena. Sve sam te večernjice apsolvirala s izvjesnim strpljenjem, ali ipak jedva čekajući da se oglasi zadnja Ave Maria! Kao iz mnogo čega tako je i iz ovog iskustva proizašlo nešto poučno za život. Shvatila sam dosta brzo jedno, a to je, da dogma katoličke crkve nije identična sa stvarnom spiritualnosti i da i crkva kao institucija uvijek može da postane brutalan instrument moći, ako se dozvoli.
I da konačno završim s djedom. Djeda bi me svakog ljeta odvodio u jedan od onih vrtnih restorana, u Bašču, s onim kariranim stoljnjacima pod vedrim nebom, gdje su se između oleandera posluživali ćevapčići s finim ukusom cvenog luka, znači tamo, gdje je uživo svirala muzika, gdje je prskala soda voda, gdje su blještale Kokte, gdje se u čašama pjenilo pivo, a redoslijed je većinom uvijek bio isti: jedna porcija ćevapćića za mog djeda, jedna za mene, jedna čaša piva za djeda, jedna meni, i sve da baka ne zna. Kao dijete sam voljela da pijem crno pivo, u čemu je djeda uživao i čemu su se čudili susjedni stolovi. Obično bi odsjeli do navečer i vraćali se korzom prolazeći pokraj jedne žalosne vrbe koja me fascinirala svojim dugim granama.
Ne vrijedi plakati, dragi druže. Uživali smo bezbrižan život i bez obzira na sve, nitko nam na kraju krajeva ne može oduzeti uspomene, a čini mi se, da nam nitko ne može oduzeti ni energiju koju – slušajući Vedranu Rudan – izgleda da više posjeduju starije generacije, nego mlađe, jer se iscrpljuju brigama o životu bez perspektive. Mnogo pozdrava! D.
This entry was posted in Sjećanja and tagged , , , , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink.

Hinterlasse eine Antwort

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind markiert *

Du kannst folgende HTML-Tags benutzen: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>