Liberalni parlamentarizam – „kraj istorije“

Ekonomska kriza definitivno je zadobila globalne razmjere. Svjedoci smo sve češćih i sve masovnijih protesta širokih razmjera diljem zemaljske kugle, a od toga nisu pošteđeni ni narodi u zemljama nastalim razbijanjem nekadašnje SFRJ. Iako nam režimski mediji, dirigovani sa zapada, za svaku od demonstracija serviraju posebne razloge i žele ih predstaviti specifičnim za pojedinu sredinu uz svjesno neobjektivno i obavezno pristrano prikazivanje stvarne pozadine, ne možemo se oteti utisku da je osnova svih protesta zapravo svugdje jednaka – opšte nezadovoljstvo aktuelnim stanjem, očigledno opštom privrednom krizom i mjerama štednje i restrikcije koje se predstavljaju kao neizbježne [one to, vjerovatno i jesu, ali se elite toga ne moraju pridržavati, već mogu nastaviti živjeti kao i do sada, a ceh plaćamo mi – radni ljudi (ako ih ima) i građani]. Iz svega prikazanog proizlazi razlog pobune – borba za goli život.
Šta stoji u pozadini svih tih protesta? Da li razvijene države Zapada sa svojim liberalnim pralamentarizmom zaista stoje pred prevazilaženjem kriznog stanja ili samo koriste već isprobane metode medijske manipulacije kako bi nam skrenule pažnju sa stvarnih problema? Pri tome liberalni parlamentarizam, u javnosti često prikazivan kao „zapadna demokratija“, sam sebe prikazuje kao idealni oblik modernog društva, neminovnost za svaki sistem – univerzalno rješenje!
Potraga za idealnom formom države stara je koliko ljudsko društvo. Jedno od naljepših prikazivanja idealnog vladajućeg sistema dao nam je još Platon u svom maštovitom predstavljanju Atlantide – zemlje iz snova. Te maštarije nas i danas vjerno prate, i dalje se bavimo traženjem optimalnih rješenja u nepreglednom lavirintu različitih mogućnosti. Kako izgleda, osnovni pravci su kroz istoriju imali mogućnost da se afirmišu, a označeni su kao monarhija, aristokratija i demokratija. Od njih se odvajaju bezbrojni sporedni putevi na „desno“ ili „lijevo“, ali isto tako i prema dole ili gore. Svaki od tih sporednih puteva obilježava jednu novu zamisao, drugačiju strategiju ili ideju kojom se pokušava pronaći izlaz iz problema u zajedničkom životu ljudi. Većina tih varijanti su već isprobane i u nekom istorijskom momentu napuštene, jer iz nekog razloga nisu uspjele ili ih se kao neuspješne danas želi predstaviti. U novijoj istoriji poznajemo gubitak interesa za monarhijom nakon 1918. godine, zatim se 1945. nacizam i fašizam gase kao nepodobni, a nakon 1990. je (naoko) zamrla fascinacija marksizmom/komunizmom.
Liberalni parlamentarizam je imao sreću da 1945. ne bude vojno poražen niti da 1990. privredno propadne. Njegove pristalice ga slave kao kulminaciju razvoja ljudskog društva i rado predstavljaju kao „kraj istorije“. Najpoznatiji zagovarač te teze, Frensis Fukujama, zastupa mišljenje da razvoj ljudskog društva predstavlja linearan proces, koji se od svojih početaka prema kraju kreće isključivo uzlaznom putanjom. Cjelokupni početak Fukujama postavlja u praistoriju, a zatim ga preko starih kultura, robovlasničkog društva i monarhije, „provlaći“ do današnjeg „sretnog završetka“ čime nam želi dokazati da je izlaz iz zamršenog lavirinta konačno pronađen. Taj izlaz se ne nalazi u nadmetanju između dvije ili više varijanti, od kojih se onda pojedine države odlučuju za optimalniju. Fukujama ne priznaje kompromis niti želi da traži rješenje u diskusijama, već jednostavno proglašava propast tzv. komunizma i savršenu i konačnu pobjedu privrednog i političkog liberalizma.
Ovo može izgledati sasvim logično, posebno ako „slučajno“ živimo u nekoj od liberalnih država čija je okolina također liberalna i to u vremenu kada konkurentni društveni sistemi dožive kolaps (npr. SSSR, razbijanje SFRJ itd.). Takvih „zlatnih vremena“ svjedoci smo i u prošlosti – sjetimo se „nepobjedivog“ rimskog carstva, egipatske i drugih starih kultura ili, u novije vrijeme, stvaranje „hiljadugodišnjeg rajha“ 1933. godine. Na takav način nas i Fukujamin pristup jednostavno tjera na skepsu, naročito kada pogledamo razvoj događaja od 1990. na ovamo: tek što je nestala blokovska podjela svijeta dolazi do daljeg kretanja „kraja istorije“ i to brzinom koju je teško slijediti. Počelo je sa „oslobađanjem“ zemalja Baltika i nastavilo se razbijanjem SFR Jugoslavije, ratovima u Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji, Ukrajini…
Nemojmo se zavaravati da će pomenute promjene u budućnosti teći umanjenom brzinom. Borbe među narodima su uvijek postojale, a pozadina je bila identična – sve se dešava u uslovima u kojima siromašne zemlje sa mnogo stanovništva osjete nedostatak resursa ili zbog klimatskih promjena hrana postane nedostupna, dok istovremeno u nekim drugim, ne tako dalekim regionima ljudi žive u izobilju. Istorija je nemilosrdna – uvijek iznova nam prikazuje krvave sukobe onih koji su tražili mogućnost da prežive. Ono što je za tadašnje generacije predstavljalo neopisivu bijedu i značilo borbu za golo preživljavanje mi danas bezosjećajno i „naučno“ označavamo kao seobe naroda!
U novije vrijeme se pred nama otvara možda još lošija perspektiva: čovječanstvo se brojčano razantno povećava, a time se povećavaju i osnovne životne potrebe. Siromaštvo, neorganizovanost, ljudska nesposobnost (ili nepostojanje želje) u traženju optimalnih rješenja za aktuelne probleme čak i pred nepopravljive optimiste postavlja pitanje – koji put je ispravan. Aktuelni razvoj situacije pokazuje nam da stanje u mnogim zemljama (posebno afričkim) postaje sve dramatičnije i da se životni uslovi drastično pogoršavaju. Sve više i češće gladni, nezaposleni i očajni traže mogućnosti i puteve da stignu u zemlje koje žive u izobilju, kako bi za sebe i svoje porodice obezbjedili preživljavanje, a to je samo logična posljedica neravnomjernog razvoja ljudskog društva uopšte. Oni to ne rade zato što rado napuštaju rodne krajeve, već jednostavno zato što nemaju drugog izbora. Prema tome o Fukujaminom tzv. kraju istorije ne može biti ni govora – iskustva iz prošlosti nam govore da počinje borba za goli život, a izlaz iz nje obično završava ratom.
Očigledno je da Fukujamine teze imaju jedan odlučujući nedostatak – one pretpostavljaju postojanje neograničenih prirodnih bogatstava, što bi (teoretski) omogućavalo neprekidan rast i razvoj industrijske i privredne forme kakvu poznajemo na „Zapadu“, bez opasnosti za zaustavljanje ili propast. On sam navodi da je liberalni parlamentarizam, koji čak naziva demokratijom (!?) najpogodniji politički sistem samo za zemlje sa razvijenom tržišnom privredom (!?). Zapravo su tržišna privreda i parlamentarizam samo različiti i iz liberalizma izvedeni aspekti jednog opširnog sistema. Upravo zbog toga je za očekivati da kriza kapitalizma, koji se kao takav zapravo bazira na stalnom privrednom rastu i razvoju, ne može ostati bez uticaja na forme političkog organizovanja.
Danas nam je više nego jasno – granice rasta su konačne, jer je ograničena količina prirodnih bogatstava. Koja privredna forma će se u budućnosti pokazati kao primjerena i eficijentna, a koja se neće bazirati na primarnim prirodnim resursima (jer oni nestaju) i u kojoj mora doći do novog početka, jer se broj stanovnika zemlje konstantno povećava – to možemo samo pretpostavljati. Ipak, jedno je sigurno: ne može biti govora o tome da se ta nova forma zasniva na stalnom porastu i na takvom privrednom sistemu koji dozvoljava isključivo slobodni protok kapitala i roba po pravilima slobodnog tržišta koji funkcioniše prema zakonu jačeg. Za pretpostaviti je da će u budućnosti doći do kolapsa tog sistema što će dovesti do povećanja vrijednosti do sada neiskorištenih dobara, a to nas tjera na fundamentalno drugačiju privrednu strategiju od aktuelne. Veliko je pitanje da li će u tom slučaju liberalni parlamentarizam biti optimalna i prihvatljiva politička forma.
U suštini liberalni parlamentarizam ne trpi konkurenciju, te, iako se prikazuje u svjetlu demokratije, ne dozvoljava kritiku. Bolje rečeno, ne želi svaki oblik kritike te jasno razlikuje između pozitivne i negativne. Pozitivna kritika je dozvoljena, čak i poželjna ako je imanentna. Da bi funkcionisali kao demokratija liberalno-parlamentarnim režimima je neophodna opozicija, kritika, prigovor, ali prigovor koji ne prelazi normirane unutrašnje granice. Unutar sistema je prisutna suptilna dijalektika. Pozitivna i negativna kritika suprotstavljene su jedna drugoj kroz veoma kompleksne, rivalitetne odnose. Opšteprihvaćeni i uobičajeni odnosi nisu tu da bi jednostavno postojali kada se pojavi neko ko drugačije razmišlja.
Protivnik sistema je najprije predstavljen kao jedinka koja uznemirava i koja želi da uzdrma postojeći kult nepogrješivosti – ona iznenada skida paravan i prikazuje stvarnu sliku dešavanja iza scene. Svaki pojedinac, koji sistem kao takav dovodi u pitanje difamiran se i odbacuje, njegova politička karijera je zapečaćena. Sistem ga, dakle, sa svim njegovim ispadima, toliko dugo akceptira, dok se kreće u okvirima dozvoljenog, pod uslovom da se pridržava rituala koje taj isti sistem predviđa i prihvata. Onog momenta, kada se drzne i napravi iskorak u pravcu protivnom institucionalizovanom poretku, čim pokuša samostalno razmišljati i ponuditi vansistemska rješenja, koja su neočekivana i prijete da izmaknu sistemskoj kontroli – on postaje opasan, a sistem ga „javno spaljue“.
Za vladajuću klasu je, dakle, kontrolisana opozicija neophodna kako bi se cjelokupni liberalno-parlamentarni sistem prikazao kao idealan, demokratski i jedini ispravan (moguć). Međutim, kvalitativno jaka opozicija, koja je istovremeno samostalna, odnosno posjeduje i proklamuje sopstvene pravce kretanja, predstavlja neposrednu opasnost ne samo za ciljeve koje pred sebe postavlja postojeći sistem, već i za egzistenciju svih njegovih sastavnih dijelova. Na ovakvu opoziciju koncentrišu se sve negativne pojave unutar jednog društva. Odbacivanje kritičara sistema je brutalan i konačan – uparvo „demokratski“!
Istupi pojedinaca, koji sipaju so na ranu stvarnih odnosa unutar društva kako ga shvata, oblikuje i izgrađuje liberalni parlamentarizam, zakratko zatalasaju mirno more političkih prilika, ali relativno brzo se sve stiša i padne (ili bude gurnuto) u zaborav. U konfliktima sa suprotstavljenim političkim partijama prisutna je nešto drugačija atmosfera. Liberalizam sam sebe pozicionira u politički centar i predstavlja kao nezaobilazan subjekt, koji svojim položajem stvara i održava vakuum između nepomirljivih krajnosti – ljevice i desnice. Dok se politička ljevica zalaže za univerzalnu jednakost i ravnopravnost u svakom društvenom segmentu, uz buđenje svijesti o neophodnoj solidarnosti kao osnovi funkcionisanja dobrih međuljudskih odnosa, a desnica istovremeno pokušava očuvati ili čak povećati granice među društvenim činiocima (naročito nacionalnim) potencirajući potpuno minorne razlike i bazirajući na njima svoju cjelokupnu strategiju – liberalizam si takva pitanja uopšte ne postavlja. Bolje rečeno, takva pitanja su mu potpuno nepoznata, pa ih i ne doživljava kao bitna.
Naravno, liberalizam je svjestan egzistencijalne opasnosti po čovječanstvo, ali s obzirom na ubijeđenost u ispravnost sopstvenog pravca kretanja i dalje jača svoje pozicije kojima želi održati status quo, istovremeno optužujući za sve negativno opziciju koja, zapravo, nikada nije na vlasti – bilo naredbodavnoj, bilo izvršnoj. Dakle, zašto tražiti rješenja na pitanja koja se uopšte ne postavljaju!?
Liberalizam državu doživljava kao nužno zlo i svoju operativu usmjerava u pravcu ograničavanja i sužavanja državnih ingerencija – svega onoga što sputava njegov manevarski prostor. Tendenciju predstavlja zalaganje za neograničeno ostvarenje pojedinačnih prava i specifičnih interesa pojedinaca – individualizam! Svojim inkarnacijama, parlamentarizmom i tržišnom privredom, liberalizam nastoji državni aparat potpuno držati u šahu – sa što manjom moći. Zapitajmo se u kom pravcu bi nas moglo odvesti takvo jedno društvo, u kome bi, bez zaštite države kao neutralnog vladajućeg instrumenta (bar bi tako trebalo da bude), snažni postali još snažniji, moćni još moćniji, a bogati još bogatiji!? U tom slučaju bi državi pripao položaj svojevrsne tampon-zone smještene između malobrojne nedodirljive elite i nas – „običnih smrtnika“! Ovdje se samo po sebi nameće pitanje – da li već živimo u tako izgrađenoj strukturi?
Autor priloga: Dalibor
This entry was posted in Kapitalizam and tagged , , , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink.

Hinterlasse eine Antwort

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind markiert *

Du kannst folgende HTML-Tags benutzen: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>