Neću da budem Hrvat

Rođen sam u blizini Sarajeva šezdeset i neke, u srcu Bosne, u centru Jugoslavije. Od malih nogu NISAM učio koje sam nacionalnosti. To nije bilo bitno mojim roditeljima, niti je bilo bitno meni, a ni onima oko mene. Imao sam pametnija posla – igrao sam se sa djecom iz okoline, posjećivao komšijske bašte i gostio se njihovim jagodama i trešnjama, tukao se i dolazio kući razbijenog nosa, krvavih koljena i izgrebanog lica, sa svojom rajom tražio jaja švraka i vrana, kojima smo se onda međusobno gađali. Bilo nam je zanimljivo jesti košpice u kinu, loviti ribu bez dozvole, ploviti rijekom na gumi od FAP-a, spavati u sijenu, sankati se do kasno u noć, zvoniti na komšijska vrata i sakriti se… Krali smo najsočnije i najveće lubenice – one Šumadijske – koje su kamionima stizale krajem ljeta. Naučio sam plivati na rijeci, palio logorske vatre sa izviđačima, obilazio bosanske planine, išao na more sa školom svake godine, a poslije, kad sam odrastao, krajem 70-ih me put odveo i na neke od omladinskih radnih akcija širom Jugoslavije – fantastično, nezaboravno i nezamjenjivo iskustvo. Sa društvom obiđoh cijelu domovinu (Jugoslaviju) i još više je zavoljeh. Neizlječivo sam inficiran virusom Veleža i „Rođenih“, te Jugoplastikom, a o državnoj reprezentaciji generalno (u svakom sportu) da ne govorim. U tom svijetu smo svi bili Jugosloveni – stanovnici i državljani velike, lijepe i voljene Jugoslavije. Kao gimnazijalac sam tog 4. maja 1980. godine i u danima koji su dolazili, plakao „k’o godina“. Nisam mogao ni naslutiti kakvu težinu i značenje ima pitanje mog oca „Šta će biti s nama?“.
Neke problematične pojave nisam uzimao za ozbiljno. Recimo, negdje u drugoj polovini 80-ih sam se susreo sa tzv. nacionalnim ključem, što je, zapravo, napravilo prve ogrebotine na glatkom tijelu tog svijeta iz bajke. U prvom momentu te parnice nisam primjećivao, jer u početku nisam shvatao šta se tim ključem želi postići i kome to treba, a moram priznati da me nije mnogo ni zanimalo niti sam ulazio dublje u razmišljanja ili diskusije o svemu tome. Jednostavno, nisam tome pridavao značaja, jer društvo u kom sam se kretao nikada nije potezalo takva pitanja. Suviše smo se dobro slagali da bi se zamarali glupostima.
Ipak, to te „uhvati“ prije ili kasnije, a najčešće kada se tome najmanje nadaš. To „nešto“ me „ujelo“ na tadašnjem radnom mjestu kada sam, sasvim slučajno, na nekoj listi pored svog imena, u rubrici o nacionalnoj pripadnosti, pročitao riječ „Hrvat“! Odem kod šefa i pitam ga ko je to napisao, a on reče da je to automatski urađeno – po ključu! Pitam, po kakvom ključu, a on mi poče objašnjavati kako im je za zapošljavanje na tom radnom mjestu bio potreban Hrvat, a izbor je pao na mene, jer sam, eto, to! Kažem da nisam Hrvat već Jugosloven, a on meni kako to nije bitno – to je samo radi „onih gore“! Uh, u mene uđu „svi vrazi“ i ne daju mi mira, pa pitam „koji gore“, a on me začuđeno pogleda i upita, zbog čega mi je to bitno – važno je da imam radno mjesto. U redu, složim se s njim oko radnog mjesta, ali mu kažem da to isto mogu raditi i kao Jugosloven, a ne kao Hrvat, jer to nisam nikada bio niti hoću da budem. Veli on: „Pa, ne mogu te upisati kao Srbina niti kao Muslimana, kad to nisi.“, a ja odgovorim da nisam ni Hrvat i da neću da me tako vodi. Međutim, on ne odustaje, a ja, vidjevši da s njim ne mogu riješiti problem, pomislim da je bolje da to pitanje postavim na sljedećem redovnom sastanku naše partijske organizacije. Tako je, zaista, bilo i mojoj želji je udovoljeno bez velikog dizanja prašine, a onda se krenulo „u potragu“ za Hrvatom, kako bi „ključ“ bio zadovoljen.
Nakon ove kratke epizode, iz ko zna kog razloga, tu temu sam jednostavno potisnuo i zapostavio i vratio se u kolotečinu koja nije dugo trajala. Početkom 90-ih „frontalno“ i bez mnogo nježnosti susreo sam se sa onim pravim, opštim i jezivim razvrstavanjem po krvnim zrncima, a u takvim momentima nema vrdanja – kada dođe do prekretnice neminovno se nameće preispitivanje sopstvenog stava, sopstvenih pogleda, pravca kretanja, kolebanja… Ljudi, za koje misliš da ih poznaješ, odjednom ti počnu postavljati pitanja koja s njima nikada nisi mogao povezati – zašto se ti kao takav družiš sa onim koji je onakav? Šta se dešava, kakvi su ovo šalabajzeri došli da mi objašnjavaju ko sam i šta sam?
S obzirom da nikada nisam prihvatao ograničenja tako se nisam slagao ni sa svrstavanjem u nacionalnu gomilu prema tuđem nahođenju. Isto tako nisam mario za to što su nove „demokrate“ počele brinuti brigu o tome ko se s kim druži. Ipak, za moju „nacionalnu nepripadnost“ se znalo mnogo bolje, nego što sam mogao i zamisliti. Primjera radi na tim tzv. prvim višestranačkim izborima nisam uspio dati svoj glas Anti Markoviću, jer me „nisu našli na biračkom spisku“, iako sam u svom rodnom mjestu živio od rođenja. Vjerski gledano takođe nisam bio podoban: crkve i džamije sam posjećivao samo iz vana – kada smo išli „posuđivati“ voće ili razbacivati obuću. Familijarno – ista priča. Djed i baka s jedne strane: on porijeklom iz Krapine, ona potomak neke austrijske porodice, imali petoro djece, dva najstarija sina, po djedovom nalogu otišli u ustaše i, vjerovatno, završili tamo gdje nisu imali šta da traže – na Blajburgu. Jedna kćerka se udala u Beograd, sin oženio Sarajku, a najmlađa kćerka (moja majka) se udala za komunistu, dok je djed završio na robiji – imao dug jezik i pomagao ustaše. Dugo nije mogao provariti mog oca zbog partijske karijere. Djed i baka s druge strane: oboje domaći, veliki vjernici, on otišao u domobrane, pa se pred kraja rata predao partizanima, a ona ostala kod kuće. Kada je sin stasao i postao aktivan u mjesnoj omladinskoj organizaciji, rekli mu da bi ga rado primili u partiju.
Ja odrastao sa rajom iz čaršije i sad treba da se opredijelim samo za jedne. Ma, nema šanse. Odlučim da „spomenem“ familiju Franji, Aliji, Slobodanu i ostalim kriminalcima na čelu tih njihovih državica na sve „masne“ bosanske načine. Shvatim da sam nepogodan za „demokratske“ promjene. Isto tako shvatim da, ako se već moram nacionalno opredijeliti, ne mogu biti ništa drugo nego Jugosloven. Kakav, bolan, Hrvat, Srbin, Musliman… Rođen sam u Bosni i Hercegovini koja je (bila) sastavni dio Jugoslavije. Pošto Jugoslavije formalno nema (jedva su dočekali da je razbiju), automatski mi je nametnuto državljanstvo pomenute Bosne i Hercegovine. Nema tu puno priče, tako je odlučeno po „slovu zakona“ i nemaš mnogo manevarskog prostora – to su okviri u kojima se mora kretati svako, pa i ja. E, pa kad je tako, onda se snađi da se ne patiš.
S obzirom da nisam imao namjeru boriti se za ili protiv bilo koga – nema šanse – odlučim se „uhvatiti noge“ i odem „vani“. A tamo te isto tako čeka borba. Naravno, ne ona na život i smrt od koje sam „pobjegao“ (što mi „dobri jarani“ i dan danas nabijaju na nos), ali ipak. Doduše, tamo te niko direktno ne pita jesi li ovaj ili onaj – tamo se traži ćage kao dokaz. Relativno brzo sam uvidio kako je u to vrijeme (početkom 90-ih) vani nemoguće o(p)stati sa tzv. bosanskim pasošem, ali je moguće ako imaš hrvatski (tzv. putovnicu), jer se Franjo uspio „prodati“ Evropi, a Alija nije. Odlučim se poduzeti korake ka ostvarenju cilja, jer je alternativa – rat – neprihvatljiva. Kažem sebi „Iskoristi ono što možeš!“. Tako sam i uradio – uzeo hrvatski pasoš na principu dvojnog državljanstva dok nisam sredio papire vani, a onda ga se odrekao. Hebite se i vi i vaš rat – ostavite me da živim na miru. Neću da budem Švabo, neću da budem Hrvat, Srbin, Musliman… Samo sam obični Jugosloven sa državljanstvom BiH – ni više ni manje.
Dođe onda neko novo vrijeme kad su se u BiH počeli „gađati“ nekakvim bosanstvom, pa svi smo mi Bosanci, pa mi smo svi rođeni ovdje, pa ovo, pa ono… Sve je to tako, ljudi moji, i ja sam Bosanac, ali ne po nacionalnoj, već samo prema regionalnoj pripadnosti – ako takva uopšte postoji. Tih regionalnih pripadnosti ima koliko hoćeš. U BiH imaš Bosance, Krajišnike, Hercegovce, Posavce… da nabrojim samo neke. Juga ima svoje Dalmatince, Šumadince, Zagorce, Sandžaklije, Slavonce, Ličane, Istrane… Sve je to regionalna pripadnost i to nema veze sa državljanstvom niti sa nacijom. Nisam ja protiv Bosanaca. Meni je veoma drago što sam taj i nikada se ne bih zamijenio za nešto drugo. To ima svoju draž, posebno kad čujem kako Bebek o tome lijepo poji. Međutim, nemoj mi to nametati na politički način. Ni ja nikome ništa ne namećem.
Vjerska pripadnost! Ha, ha, ha… Ovako, samo da se zna i da se pritefteri da sam ZAKLETI ATEISTA – tačka! Nemoj mi, ‘ljeba ti, onih nekakvih agnostika i kojekakvih čuda. Sve je to sjedenje jednom zadnjicom na dvije stolice. Nema tu, bolan, sad ću ‘vako, sad ću ‘nako. Ili jesi ili nisi – gotovo. Dakle, ja respektujem vjernike, jer oni kažu ima boga i tjeraju svoje. Ipak, respektujem i samog sebe, a to znači – nema boga! A ostali – ne znam, neka se snalaze.
Šta mi na kraju ostaje? Pa, ostaje mi nacionalna pripadnost koju određujem samo ja. Tu nema NIKO pravo da se miješa, tu nema nikakvog zakona kojim bi mi to moglo biti nametnuto – nema šanse. S obzirom da je to tako i nikako drugačije koristim priliku da još jednom ponovim – prema nacionalnoj pripadnosti ja sam JUGOSLOVEN! Zašto baš Jugosloven? Pa, zato što ja tako hoću, zato što mi se to sviđa i, na kraju – zato što se tako osjećam! Jeste, priznajem, nacionalna pripadnost (bilo sopstvena, bilo nečija druga) mi u životu znači koliko i čviljak na prknu slona indijskog maharadže. Ali kad me neko pita sa ponosom kažem da sam JUGOSLOVEN – bio i ost’o! Neću da budem Švabo, neću da budem Hrvat, Srbin, Musliman…
Autor: Dalibor
This entry was posted in Jugosloveni and tagged , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink.

One Response to Neću da budem Hrvat

  1. Dolores Kaloper Moreno says:

    Imam 2 državljanstva: Novo, srpsko ( automatski!) i italijansko, stečeno dugogodišnjim boravkom tamo, od 1991 do 2005 ( dragi Sloba i ja nismo mogli u istoj državi, te rekoh: pametni popušta, spakovah 3 dece i muža (Splićanin) i napustih Beograd. Dakle, 2 državljanstva, ali samo jednu nacionalnost : JUGOSLOVENSKU. Bliža odrednica: sa Dorćola ( kraj >Beograda gde su oduvek živeli RADNI ljudi: Srbi, Cigani, Jevreji, Turci, Hrvati, Madjari…. svi neki normalni. ) Dakle, kada su me pitali:znači vaša su deca iz mešovitog braka? (SIC!), odgovorila sam: Naravno! Jedan muškarac i jedna žena. Za sada je tako, ali medicina čini čuda, pa videćemo!
    Toliko. Imala sam nekoliko pasa u životu. Nikada im nisam znala za rasu. Bili su mi dragi prijatelji. Zar je i ljudima važna rasa? Za izložbu? Kog je briga sa kim je moja čukun čukun baba vodila ljubav? Kakve gluposti!
    Toliko o naciji.

Hinterlasse eine Antwort

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind markiert *

Du kannst folgende HTML-Tags benutzen: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>