Zašto sam Jugoslaven?

To je pitanje koje si je samo mali broj ljudi do kraja 80-tih godina prošlog vijeka postavljalo. Nesvjesno se Jugoslavenstvo povezivalo sa postojanjem Jugoslavije kao države. Tada je bilo normalno biti Jugoslaven. Nitko nije nikada nekome postavio pitanje: „Zašto si Jugoslaven“? – pa se sa tom problematikom nitko nije bavio.
Kasnije, 90-tih godina su se stvari bitno promijenile. Jugoslavenstvo je, od strane lokalnih nacionalista, postavljeno na pijedestal srama i zločina. U takvoj situaciji je bilo, recimo to otvoreno, opasno biti Jugoslaven. Za predpostaviti je da je to bio razlog za opadanje broja ljudi koji su se na popisima tako izjašnjavali. Oni malobrojni koji su se i dalje izjašnjavali kao Jugoslaveni su neminovno bili suočeni sa gornjim pitanjem.
Da li je svatko našao i odgovor?
Ja sam za sebe pokušao naći odgovor. Za mnoge je pitanje Jugoslavenstva i dalje usko povezano sa Jugoslavijom (pri tome ne želim ulaziti u problematiku nastanka pojma Jugoslaven). Ja sa tim i takvim stavom ne mogu biti suglasan. U razgovorima koje sam vodio sa ljudima bliskim jugoslavenstvu više puta sam ponavljao da nisam za obnovu Jugoslavije, nego za vraćanje vrijednosti koje smo u Jugoslaviji imali i uživali. Kvalitetno školstvo, radnička prava i samoupravljanje, socijalna i mirovinska zaštita… Redovito mi se postavljalao pitanja tipa: „Kako možeš biti Jugoslaven, a nisi za Jugoslaviju?“. Sa time je završavao svaki razgovor, jer sugovornik nije bio spreman saslušati moje argumente.
Da li sam Jugoslaven zato što sam imao „obavezu“ ili prirodno-biološku „dužnost“ roditi se u Jugoslaviji i tamo živjeti?
To ne mogu prihvatiti. Sama činjenica da sam se u toj zemlji rodio ne može me stvarati Jugoslavenom. Šta bi bilo da sam se rodio u nekoj drugoj zemlji, na nekoj drugoj planeti, od istih roditelja? Da li bih tada razmišljao drugačije? Nepobitno je da okolina utječe na opredjeljenje svakog čovjeka. Zasigurno bi uvjeti u kojima bih se tada rodio drugačije utjecali na moj odgoj i moje razmišljanje. Ali, ja sam se rodio u Jugoslaviji. Ne bježim od činjenice da sam sretan što sam se rodio u toj zemlji. Naprotiv, bolju zemlju za svoje rođenje nisam mogao odabrati. Ali, da li sam ZATO Jugoslaven? Da li mi to daje za pravo da budem Jugoslaven? Pravo da se tako nazivam i tako osjećam samo zato što sam se u toj zemlji rodio. Hmmm. Koliko god mi je Jugoslavija draga i rado se sjećam života u njoj, ipak mi je ona, geografskim granicama, premala da bih samo zato bio Jugoslaven. To si pravo ne uzimam. Ne želim ga. Jugoslavije više nema. Stvorene su neke male beznačajne, tranzitne državice.
Da li sam ja sada Hrvat, Srbin…? Da li zbog toga moram slaviti Oluju i Vukovar, da li se zbog toga moram sramiti Srebrenice, Vukovara, da li zbog toga moram biti ponosan na to što je srušen most u Mostaru, da li moram biti sretan ili nesretan zbog posijane mržnje među bratskim narodima na Balkanu…?
To pravo i obavezu rado prepuštam nacionalistima, a ja i dalje ostajem Jugoslaven. Moje shvaćanje Jugoslavenstva nije povezano sa državom.
Da li sam Jugoslaven jer je to nekakvom naredbom, odlukom, odlučeno?
Primjeri za takvu vrstu stvaranja nacije su :
…Amerikanci. Svi koji se rode na ameirčkom teritoriju su Amerikanci…
…ili Francuzi i Nizozemci. Tamo su nacije izjednačene sa državljanstvom. Stoga je u tim zemljama poznat izraz „nacija-država“. Dakle svi su Francuzi odnosno Nizozemci.
…ili Talijani. Massimo d’Azeglio je rekao: »Stvorili smo Italiju; sada moramo stvoriti Talijane.«
Takve naredbe nije u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji nikada bilo, ili meni nije poznata. Jugoslaveni se ne mogu stvoriti niti osnovati bilo kakvom naredbom ili odlukom. Dakle, niti to ne mogu prihvatiti. Ne mogu biti Jugoslaven zato što su mi tako naredili, ili je netko tako odlučio.
Pa zašto sam onda Jugoslaven?
Jugoslaveni su usko povezani sa društvom u kojem su se razvijali i u kojem su dosegli najviši stupanj razvoja jugoslavenske nacionalne svijesti. Kada se govorilo o jugoslavenskoj naciji nije se pri tome mislilo na stvaranje jedne nove nacije kao zamjene za postojeće, već o organskom rastu i jačanju socijalističke zajednice radnih ljudi i svih naroda Jugoslavije, o afirmaciji njihovih zajedničkih interesa na bazi socijalističkih odnosa. Takvo Jugoslavenstvo ne ometa slobodan razvoj nacionalnih jezika i kulture uopće. Naprotiv, ono ga pretpostavlja. Socijalističko Jugoslavenstvo i demokratska nacionalna svijest nisu odvojene pojave, već dvije strane jedinstvenog procesa. Svako apsolutiziranje jednog ili drugog dovodi do nužnog skretanja ka nacionalizmu i šovinizmu, sa jedne strane, odnosno ka reakcionarnom velikodržavnom hegemonizmu i negaciji principa samoopredjeljenja i ravnopravnosti naroda, sa druge strane. Rezultate takvih skretanja imali smo prilike osjetiti u proteklih 25 godina. Jugoslaveni su nacija koja nije nikada službeno postojala, ali je vjekovima izgrađivana i ona usprkos svim protivljenjima nacionalista – ipak postoji. Biti Jugoslaven znači VOLITI ljude. Bez obzira na podrijetlo, vjeru ili boju kože. Jugoslaveni su nacija koja je kroz stoljeća sazrijevala i spoznavala da je nacionalizam negativna pojava i oni stoje kao njegova reakcija. Na tu činjenicu moramo biti posebno ponosni. Proslavljeni jugoslavenski bokser Mate Parlov je jednom rekao: „Ja ne mogu biti nacionalista, ja sam svjetski prvak!“. Sa time je nedvosmisleno rekao da su za njega Jugoslavenske granice preuske, jer kada čovjek puno putuje, upozna mnogo ljudi, upozna mnoge kulture… onda spozna kako su granice vlastite države, ma koliko velike bile, ipak malene, a da bi sve to stalo unutar njih. Mišljenja sam da se mi Jugoslaveni možemo zvati bilo kako. Bitno je ono što mislimo i ono što jesmo. MI SMO LJUDI i ostajemo – LJUDI.
Kada je Diogen iz Sinope rekao: „Tražim čovjeka“ – mogao je isto tako reći „Tražim Jugoslavena“. Ja tog Jugoslavena nisam tažio svijećom na nekom raskršću. Ja sam Jugoslavena tražio u sebi.
Sada znam zašto sam Jugoslaven.
Autor: Zlatko
This entry was posted in Jugosloveni and tagged , , , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink.

Hinterlasse eine Antwort

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind markiert *

Du kannst folgende HTML-Tags benutzen: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>